Metakognitivna psihoterapija razvijena je nedavno, a služi za razumijevanje uzroka problema mentalnih bolesti i njihova liječenja. Metakognitivna psihoterapija ima pristup koji se osniva na specifičnoj teoriji koju su iznijeli Wells i Matthews (1994.), a u početku se koristila za liječenje opće anksioznosti da bi se potom proširila kao cjeloviti pristup liječenju ponajviše generaliziranog anksioznog poremećaja, depresije, opsesivno-kompulzivnog poremećaja i posttraumatskog stresnog poremećaja (Wells, 1995., 2000.) Metakognitivna psihoterapija je poduprta znanstvenim dokazima iznesenim u cijelom nizu studija.

Karakteristike psihičkih poremećaja

Jedna od karakteristika psihičkih poremećaja poput anksioznih poremećaja ili depresije jest da pacijentu postaje teško kontrolirati misli te se one kreću u određenim smjerovima koji vode do pogoršanja stanja i stalne emocionalne patnje. Mnogi pacijenti kažu kako osjećaju da gube kontrolu nad svojim mislima i ponašanjima. Druga važna karakteristika je da razmišljanje i pažnja te osobe postaju fiksirani u  obrascima mračnih misli te ekstenzivnom bavljenju samima sobom i informacijama koje predstavljaju prijetnju. Metakognitivna psihoterapija dio je kognitivnih teorija. Kognitivne teorije emocionalnih poremećaja osnivaju se na načelu da su psihički poremećaji povezani s poremećajima u razmišljanju. Konkretno, anksioznost i depresiju karakteriziraju automatske negativne misli i iskrivljena tumačenja. Smatra se da se negativne misli ili tumačenja pojavljuju zbog aktivacije negativnih uvjerenja pohranjenih u dugoročnom pamćenju. Cilj kognitivne terapije je modificirati negativne misli, uvjerenja i s njima povezana ponašanja koja održavaju psihičku uznemirenost.

Prema ovom pristupu, emocionalni poremećaj povezan je s aktivacijom disfunkcionalnih shema (Beck, Emery i Greenberg, 1985.). Sheme su strukture pamćenja koje sadrže dvije vrste informacija: uvjerenja i pretpostavke. Uvjerenja su „suštinski“ konstrukti koji su po svojoj prirodi bezuvjetni (npr. „Ranjiv sam“, „Svijet je opasno mjesto“) i prihvaćeni kao istine o sebi i svijetu.
Pretpostavke su uvjetne i predstavljaju slučajne veze između događaja i samoprocjena (npr. „Imam neobjašnjive fizičke simptome, to znači da sam sigurno ozbiljno bolesna“). Smatra se da su disfunkcionalne sheme koje karakteriziraju emocionalne poremećaje čvršće, manje fleksibilne i konkretnije od shema zdravih pojedinaca, a sadržaj sheme bi trebao biti specifičan za pojedini poremećaj. Sheme anksioznosti sastoje se od uvjerenja i pretpostavki o opasnosti te nesposobnosti da se osoba s njima izbori. U depresiji sheme imaju svoje središte u temama „negativne kognitivne trijade“ (Beck, Emery i Greenberg, 1985.), u kojoj rana iskustva predstavljaju osnovu za stvaranje negativnih koncepata o sebi, budućnosti i vanjskom svijetu. Kad se aktiviraju, disfunkcionalne sheme uvode pristranosti u obradu i interpretaciju informacija. Te se pristranosti na površinskoj razini manifestiraju kao negativne automatske misli. Teorija se gotovo u potpunosti fokusira na sadržaj i točnost negativnih automatskih misli i uvjerenja, te na njihovoj promjeni.
Sadržaj misli nedvojbeno je važan kako bismo odredili prirodu psihičke uznemirenosti, međutim način na koji ljudi razmišljaju također je važna dimenzija koja ima implikacije za psihički poremećaj i oporavak od njega. Stoga moramo razlikovati kogniciju i metakogniciju, a metakogniciju shvaćati kao koncept s više aspekata. Metakognicija je ta koja kontrolira, ispravlja, procjenjuje i regulira samo razmišljanje. Ona se sastoji od znanja (uvjerenja), procesa i strategija koji procjenjuju, prate ili kontroliraju kogniciju (Wells, 2009.). Dakle, za razliku od prethodnih kognitivnih terapija, danas postoji jasna razdjelnica između kognicije i metakognicije.

Negativne misli

Svakoga katkada muče negativne misli i svi katkada vjeruju u svoje negativne misli. No ne razvija se kod svakoga dugotrajna anksioznost ili depresija. Stoga je važno pitanje: Što je to što kontrolira misli i određuje hoće li ih netko odbaciti ili će pak potonuti u produljenu i dublju uznemirenost? To implicira da su metakognicije odgovorne za zdravu odnosno nezdravu kontrolu nad umom. Nadalje, one se temelje na principu da ne samo ono što neka osoba misli, već i kako ona misli, određuje osjećaje i kontrolu koju nad tim mislima ima (ili nema). Metakognitivna psihoterapija osniva se na principu da je metakognicija od vitalne važnosti za razumijevanje načina na koji kognicija funkcionira i kako stvara svjesna iskustva koja imamo o sebi i svijetu oko nas. Metakognicija oblikuje ono čemu posvećujemo pažnju i čimbenike koji ulaze u našu svijest. Ona također oblikuje procjene i utjecaje vrsta strategija koje koristimo kako bismo regulirali naše misli i osjećaje. Metakognicija je rezultat i „dirigent“ u pozadini razmišljanja. Metakognicija je kognicija primijenjena na kogniciju. Ona prati, kontrolira i procjenjuje produkte (misli) i proces svjesnosti (Wells, 2009.). Za većinu nas emocionalna nelagoda je prolazna jer učimo načine fleksibilnog postupanja s negativnim idejama (npr. mislima i uvjerenjima) koje naš um stvara. Metakognitivni pristup osniva se na ideji da ljudi bivaju zarobljeni u emocionalnoj uznemirenosti jer njihove metakognicije izazivaju obrazac reakcije na unutarnja iskustva, i taj obrazac reakcije je odgovoran za održavanje negativnih emocija i razvijanje psihičkog poremećaja. Psihički poremećaji rezultat su zadržavanja emocionalnih odgovora; oni se održavaju zbog načina i strategija razmišljanja pojedinca, nekorisnog načina, koji se može naći u svim poremećajima. Taj obrazac naziva se Sindromom kognitivne pozornosti (Cognitive attentional syndrome, CAS) (Wells, 2000., Matthews 1994.), a sastoji se od brige, ruminiranja, fiksacije pažnje i nekorisnih automatskih strategija ili ponašanja koja se javljaju kako bi se osoba s problemom lakše nosila. Sindrom kognitivne pozornosti je u središtu zanimanja metakognitivne terapije. Sindrom kognitivne pozornosti je rezultat pogrešnih metakognitivnih uvjerenja (znanja) koja kontroliraju i tumače stanja razmišljanja i osjećaja. Sindrom kognitivne pozornosti prolongira i intenzivira negativno emocionalno iskustvo kroz nekoliko jasno specificiranih mehanizama. On se sastoji od pristranosti pažnje u obliku fiksacije pažnje na podražaje vezane uz prijetnju.

Ovi konceptualni procesi vezani uz pažnju dio su strategije pomoću koje se osoba nosi s prijetnjama, vlastitim nedosljednostima i time uzrokovanom emocijom. Postoje i dodatne strategije koje tvore Sindrom kognitivne pozornosti među kojima su strategije kontrole misli poput potiskivanja misli i ponašanja kao što su ponašajno, kognitivno i emocionalno izbjegavanje. Osnovna pretpostavka tradicionalne kognitivno-bihevioralne terapije je da su pristranosti u razmišljanju uzrok psihičkog poremećaja. U oba ova pristupa (kognitivnom i bihevioralnom) disfunkcionalna uvjerenja igraju središnju ulogu (Beck, Emery i Greenberg, 1985.).

Razlika u pristupu

Metakognitivna psihoterapija je u suglasju s ovim viđenjem kao općim principom te ga čini dijelom kognitivne terapije. Ono po čemu se razlikuje od ranijih pristupa je identificiranje određenog načina razmišljanja i vrsta uvjerenja što ove druge teorije nisu naglasile kao uzrok poremećaja. Način razmišljanja koji se ovdje naglašava nema u svojem središtu kognitivne distorzije poput apsolutističkih standarda ili crno-bijelog načina razmišljanja, već Sindrom kognitivne pozornosti. Važna uvjerenja u metakognitivnoj psihoterapiji nisu uobičajene spoznaje kognitivno-bihevioralne terapije i racionalno-emocionalno bihevioralne terapije o svijetu, društvenoj i fizičkoj osobi, već uvjerenja o razmišljanju (metakognitivna uvjerenja). Tradicionalni pristup kognitivno-bihevioralne terapije psihičkim poremećajima pretpostavlja kako sami događaji nisu uzrok psihičkih problema, nego je to način na koji se ti događaji interpretiraju. Kognitivno-bihevioralna terapija bavi se značenjima koja ljudi pridaju svojim iskustvima. Ona pretpostavlja da se problem nalazi u pogrešnim i iskrivljenim pogledima na sebe i svijet te se bavi promjenom sadržaja misli kao i uvjerenjem osobe o vrijednosti toga sadržaja.
Nasuprot tome, metakognitivna psihoterapija bavi se načinom na koji ljudi razmišljaju i pretpostavlja da je problem u nefleksibilnim i rekurentnim načinima razmišljanja koji su odgovor na negativne misli, osjećaje i uvjerenja. Ona se fokusira na uklanjanje nekorisnih načina procesuiranja. Navodi da se bilo kakvi izazovi kognitivnim temama (sadržaju) događaju isključivo na metakognitivnoj razini. Na primjer, ako razmotrimo slučaj depresivnog pacijenta koji vjeruje „Ja sam bezvrijedan“, terapeut koji provodi kognitivno-bihevioralnu terapiju pristupa problemu pitajući „Koji je vaš dokaz za to?“. Nasuprot tome, terapeut koji provodi metakognitivnu psihoterapiju pita, „Koji je smisao procjenjivanja vaše vrijednosti?“ (Wells, 2009.). U oba pristupa, i kognitivno-bihevioralnom i metakognitivnom, sadržaj uvjerenja i misli određuje vrstu poremećaja koju pacijent iskazuje. Misli o opasnosti uzrokuju tjeskobu; misli o gubitku i vlastitoj devaluaciji uzrokuju tugu. Metakognitivna psihoterapija postulira da ovaj sadržaj ne izaziva poremećaj jer većina ljudi ima takve misli i za većinu je takva emocija prolazna. Emocionalni poremećaj je problem zarobljenosti u stanju uznemirenosti. On je kroničan ili se ponavlja.
Emocionalni poremećaj izazvan je metakognicijama koje uzrokuju načine razmišljanja koji zaključavaju pojedinca u produljena i rekurentna stanja negativnog razmišljanja o vlastitoj važnosti.

U suštini, metakognitivna psihoterapija bavi se čimbenicima koji vode do kontinuiranog razmišljanja i nošenja sa situacijom na pogrešan način. U kognitivno-bihevioralnoj terapiji pretpostavlja se da pogrešne interpretacije događaja koje izazivaju psihičke poremećaje proizlaze iz uvjerenja. To su uvjerenja poput „Svijet je opasno mjesto“ i „Bezvrijedan sam“. U metakognitivnoj psihoterapiji ta se uvjerenja mogu promatrati kao proizvodi metakogniciji koji uzrokuju obrasce pažnje i razmišljanja koji opetovano stvaraju takve ideje ili u njima bivaju zarobljeni. Implikacija toga je da metakogniciju i obrasce ponašanja treba tijekom tretmana modificirati jer su to uzroci postojanih negativnih uvjerenja ili „ordinarnih kognicija“. Uvjerenja ili sheme kognitivno-bihevioralne terapije metakognitivna terapija ne promatra kao postojane entitete koje treba izbrisati, već ih se umjesto toga gleda kao na proizvode misaonih procesa.

Jasno je da metakognitivna psihoterapija uvodi važnu distinkciju između kognicije i metakognicije, a terapeutski se rad primarno fokusira na ovu potonju domenu. Osnovna implikacija metakognicije kao središnjeg pokretača psihičkog poremećaja je da tretman ne treba biti usmjeren u ispitivanje i testiranje stvarnosti pojedinih misli i uvjerenja neke osobe, već se treba usredotočiti na promjenu kako ta osoba odgovara na te ideje. Metakognicija opisuje raspon međusobno povezanih čimbenika od kojih se sastoji bilo koje znanje ili kognitivni proces uključen u interpretaciju, promatranje ili kontrolu
kognicije. Može se podijeliti na uvjerenja (znanje), iskustva i strategije (Wells, 1995.). Metakognitivna uvjerenja odnose se na uvjerenja i teorije koje ljudi imaju o vlastitom razmišljanju. Pozitivna metakognitivna uvjerenja tiču se koristi ili prednosti upuštanja u kognitivne aktivnosti. Negativna metakognitivna uvjerenja su uvjerenja koja se odnose na nemogućnost kontrole, značenja, važnost i opasnost misli i kognitivnih iskustava. Metakognitivna iskustva su situacijske procjene i osjećaji koje pojedinci imaju o svojem mentalnom statusu. U metakognitivnoj psihoterapiji negativne procjene osjećaja i misli doprinose zamijećenoj prijetnji i motiviraju pokušaje kontrole razmišljanja.

Metakognitivne strategije su reakcije s ciljem kontrole i promjene razmišljanja u službi emocionalne i kognitivne samoregulacije. Te se strategije često sastoje od pokušaja kontrole prirode razmišljanja u tom trenutku. Ti pokušaji su dugoročno obično kontraproduktivni. Uključuju pokušaje da se potisnu određene misli, da se analiziraju iskustva kako bi se pronašli odgovori ili pak pokušalo predvidjeti što bi se moglo dogoditi u budućnosti kako bi se izbjegli problemi. Metakognitivna znanja (uvjerenja), iskustva i strategije međusobno su ovisni i zajedno funkcioniraju u psihičkom poremećaju. Postoje dva načina iskustva. Kognicije se može iskusiti na različite načine kao što je misao ili osjećaj, a ne kao stvarni svijet. Svoje misli ili uvjerenja obično ne promatramo kao unutarnja zbivanja: spajamo ih sa stvarnošću i iskustvom u jedinstvenu svijest, ne praveći razliku između unutarnjih i izvanjskih događaja, misli i percepcija.

Cilj metakognitivne psihoterapije

Također, cilj metakognitivne psihoterapije je steći iskustvo u kojem se misli može svjesno promatrati kao odvojena događanja od sebe i od svijeta. Za to koristimo tehniku treniranja pažnje (attention trening technique, ATT), posebnu tehniku tretmana koju je razvio Wells (1990.). I dok je ova tehnika prvotno razvijena kako bi bila komponenta tretmana, eksperimentalne su studije sugerirale da u nekim slučajevima, kad se primjenjuje zasebno, može imati značajne pozitivne učinke na tjeskobu i depresiju. Te tehnike mogu prekinuti sindrom kognitivne pozornosti i pomoći osobi da ojača svijest o kontroli pažnje.
Da rezimiramo, metakognitivna psihoterapija osniva se na načelu da psihički poremećaj traje zbog učinaka načina razmišljanja, sindroma kognitivne pozornosti, na emocionalna iskustva i znanja.

Odvajanje metakognitivne razine od obične kognitivne razine implicira da je moguće iskusiti unutarnja događanja kao što su misli, uvjerenja i emocije na kognitivan ili metakognitivan način. To čini niz mogućnosti za tretman koji se fokusira na uklanjanje sindroma kognitivne pozornosti, modificiranje metakognitivnih uvjerenja i razvijanje alternativnih načina na koje se unutarnji događaji mogu iskusiti i kako se prema njima može odnositi. Dakle, postoje tri važna tipa terapijskog procesa: promjena stila ili strategije razmišljanja, modifikacija deklarativnih metakognitivnih uvjerenja te stjecanje novih vještina kako bi se odgovorilo na unutarnja događanja na fleksibilan i neusredotočeni način.

Više o metakognitivnoj terapiji pogledajete u videu.