Što je opsesivno kompulzivni poremećaj i kako se liječI?
Ako imate pitanje na koje niste našli odgovor javite mi se!
Što je opsesivno kompulzivni poremećaj?
Opsesivno kompulzivni poremećaj smatra se jednim od najtežih anksioznih poremećaja. Obilježen je mislima, slikama ili porivima koje stvaraju strah ili brigu ili ponašajne ili mentalne akcije na koje se osoba osjeća prisiljena poduzeti kako bi smanjila svoj strah ili izbjegla neki zastrašujući ishod.
Kada se pojavljuje opsesivno kompulzivni poremećaj?
Opsesivno kompulzivni poremećaj se javlja kad osoba postane vrlo uznemirena zbog opsesija i/ili kompulzije utječu na njezinu kvalitetu života i u ozbiljnijim slučajevima mogu priječiti normalno svakodnevno funkcioniranje.
Opsesije su spontane i neželjene misli ili nagoni. Osobe ih doživljavaju kao strašne i različite od njihove ličnosti. Mogu postati trajne. Primjer bi bila misao da se nekome naškodi iako to ne želite napraviti. Opsesije obično imaju teme vezane uz nasilje, seksualne činove, sumnjičenje, blasfemiju i kontaminaciju bakterijama, tjelesnim tekućinama ili prašinom.
Prisilne radnje su odgovor ljudi na opsesije ili neugodne osjećaje. Obično su repetitivne i slijede određena pravila.
Zašto dolazi do opsesivno kompulzivnog poremećaja?
Namjera im je smanjiti neugodne osjećaje ili spriječiti da se dogode loše stvari. Neke prisilne radnje su privatne unutarnje reakcije poput brojenja, molitve, ponavljanja posebnih fraza ili razmišljanja o određenim “sigurnim” mentalnim slikama. Druge prisilne radnje su vidljive i uključuju ponašanja poput opetovanog pranja ruku, provjeravanja stvari, pospremanja ili redanja predmeta.
Nametljive i uporne negativne misli događaju se i u kontekstu drugih psihičkih poremećaja i važno je biti siguran da problem nije u nečem drugom. Primjerice, u općem anksioznom poremećaju javljaju se pretjerana briga, a u depresiji uporno razmišljanje o cijelom nizu negativnih događaja (ruminacija). Te negativne misli razlikuju se od opsesija na dva načina. Kao prvo, obično su vezane uz stvarne životne okolnosti dok su opsesije često vezane uz neprikladne ideje. Kao drugo, opsesivne misli izazivaju odvratnost ili gađenje, a zabrinutost ili depresivne misli obično se ne doživljavaju na taj način.
Prevalencija opsesivno kompulzivnog poremećaja tijekom života je između 1.9 i 3%( Kessler, Ruscio,Shear i Wittchen 2009).
Kod koga se najčešće pojavljuje?
Ranija istraživanja upućuju na veću pojavnost kod žena, međutim novija istraživanja govore da je podjednako prisutan kod muškaraca i kod žena (Lochner i Stein,2001). Tipična dob pojave opsesivno kompulzivnog poremećaja je između rane adolescencije i rane odrasle dobi. Osobe sa OKPom su vrlo često u djetinjstvu oboljevali od upala izazvanih sa beta hemolitičkim streptokokom.
Kako se liječi opsesivno kompulzivni poremećaj?
Preporučeno liječenje opsesivno kompulzivnog poremećaja su bihevioralna psihoterapija, kognitivno-bihevioralna psihoterapija metakognitivna psihoterapija. Bihevioralna psihoterapija sastoji se od postupnog izlaganja pacijenata njihovim opsesijama ili tvarima koje, kako oni strahuju, izazivaju kontaminaciju, u kombinaciji sa smanjivanjem izvođenja rituala ili prisilnih radnji, od čega se sastoji tretman koji se naziva izlaganje i prevencija odgovora. Kad se to postigne, razina anksioznosti i nelagode povezane s opsesijom ili situacijom postupno se smanjuje i nestaje. To može biti spor i postupan proces, a izvodi se na kontrolirani način. Kognitivno bihevioralna psihoterapija često koristi ovu vrstu izlaganja i prevencije rituala, no usto proučava razmišljanja i uvjerenja osobe, a cilj joj je osporiti ih. Čini se da su ti tretmani podjednako učinkoviti u širokom dijapazonu slučajeva, s otprilike pedeset do šezdeset posto pacijenata koji zadovoljavaju kriterije za oporavak. Međutim, ti kriteriji pokazuju da rezidualni simptomi u mnogim slučajevima ostaju problem. U novije vrijeme odlični rezultati se postižu metakognitivnom psihoterapijom.
Metakognitivni model opsesivno kompulzivni poremećaj objašnjava na način da postoje dvije kategorije vjerovanja koje su odgovorne za nastanak i održavanje poremećaja. Prvo su metakognitivna vjerovanja o značenju i posljedicama intruzivnih ili opsesivnih misli, a druga su vjerovanja o nužnosti izvođenja određenih rituala kao odgovor na pojavu opsesivnih ili intruzivnih misli, i vjerovanja o negativnim posljedicama ukoliko rituali izostanu.
Intruzivne misli su normalne i istraživanja su pokazala da ih ima većina ljudi. One ne govore ništa o nekoj osobi niti ne ukazuju na opasnost. Kod zdravih pojedinaca takve misli i osjećaji se ne tumače niti im se pridodaje određeno značenje. Intruzivne misli postaju opsesije kada se aktiviraju metakognitivna uvjerenja o značenju intruzivnih misli.
Kako utječe metakognitivna psihoterapija?
Metakognitivna psihoterapija mijenja naglasak tradicionalnog tretmana. Kod nje je manje izlaganja nego u bihevioralnoj psihoterapiji. Za razliku od kognitivnog pristupa ne bavi se sadržajem opsesija. Terapeut se naročito fokusira na metakognitivna uvjerenja koja pacijent ima o važnosti i značenju opsesivnih misli i prisilnih radnji. Ovaj se tretman također fokusira na razvijanje novih, fleksibilnijih načina kako se mogu iskusiti opsesije te smanjuje njihovu važnost i nemir koji izazivaju.
Za liječenje opsesivno kompulzivnog poremećaja koristi se i medikamentozna terapija. Čini se da mogu biti korisni neki, ali ne svi antidepresivi.
