Što je posttraumatski stresni poremećaj?

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) je odgođena ili produljena reakcija na traumatski događaj. Tipični traumatizirajući događaji su ozbiljne nezgode, seksualni ili fizički napad, borba, zatočeništvo ili mučenje i suočavanje s dijagnozom teške bolesti.

Koji su simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja?

Simptomi PTSP-a su ponavljajuća i namećuća sjećanja na traumatski događaj, koja se mogu pojaviti u obliku ponavljajućih sjećanja, noćnih mora ili flashback epizoda ( ponovno proživljavanje traumatskog iskustva, osoba se osjeća kao da je ponovno u tom iskustvu). Osobe s PTSP-om izbjegavaju unutarnje ili vanjske podražaje povezane sa traumom. Takvo izbjegavanje može dovesti do emocionalne otupjelosti ili odvojenosti. Također proživljavaju simptome pojačane pobuđenosti koja može dovesti do ljutnje, nesanice, smanjene koncentracije i ponavljajućeg ili trajnog osjećaja opasnosti. DSM-5 uvodi i četvrti simptom, negativne emocije i razmišljanja.

Vrste posttraumatskog stresnog poremećaja

Posttraumatski stresni poremećaj možemo podijeliti na akutni ( simptomi traju do 3 mjeseca), kronični ( više od 3 mjeseca) i odgođeni ( simptomi se pojavljuju barem 6 mjeseci nakon traume). Prema zastupljenosti simptoma dijelimo ga na kompletni ( prisutni simptomi iz sve tri sukipne) i djelomičan.
Otprilike 60% muškaraca i 50% žena tijekom svog života izvještava da je doživjelo barem jedan traumatski događaj (Schnurr, Friedman i Bernardy, 2002.) međutim samo manjina razvija PTSP.

Kod koga se najviše pojavljuje posttraumatski stresni poremećaj?

Životna prevalencija PTSP-a je između 1 i 3 % (Helzer, Robins i McEvoy, 1987.). Žene imaju dvostruko veću vjerojatnost ispuniti kriterije za PTSP. Najčešći precipitirajući događaji za žene su seksualno zlostavljanje, a za muškarce borba (Mendes i sur. 2008.). Poremećaj se može javiti u bilo kojoj životnoj dobi. DSM-5 uvodi mogućnost dijagnosticiranja PTSP-a i u djece prije 6. godine života.
U istraživanjima se pokazalo da postoji nekoliko čimbenika koji pogoduju razvoju PTSP-a. Direktno izlaganje događaju, veća težina, duže trajanje događaja i percipirana pretnja smrću te osjećaj bespomoćnosti. Disocijacija tijekom događaja, ozbiljnija početna reakcija i slabija socijalna podrška nakon događaja također su rizični čimbenici (Schnurr i sur. 2002.)
Komorbiditet je vrlo čest, pri čemu 88% muškaraca i 79 % žena izvještava o barem još jednom psihijatrijskom poremećaju (Dunner, 2001.). Depresija, ovisnost o alkoholu i psihoaktivnim tvarima te drugi anksiozni poremećaji su najčešće istovremene dijagnoze.
Medikamentozno liječenje nije specifično preporučeno za PTSP. Međutim, pošto je komorbiditet kod PTSP-a više pravilo nego iznimka, istovremeni poremećaj liječimo specifično za taj poremećaj. Kognitivno-bihevioralna terapija, metakognitivna psihoterapija i terapija izlaganjem su do sada pokazale najbolje rezultate.