O generaliziranom anksioznom poremećaju

Generalizirani anksiozni poremećaj je najčešći od svih anksioznih poremećaja. Njegovi osnovni procesi koji dovode i održavaju poremećaj, su procesi svojstveni svim anksioznim poremećajima.

Simptomi generaliziranog anksioznog poremećaja

U generaliziranom anksioznom poremećaju (GAP) od simptoma se pojavljuje izuzetna i kronična zabrinutost, anksioznost i s njima povezani tjelesni simptomi. Osobe s generaliziranim anksioznim poremećajem jako teško kontroliraju svoju zabrinutost i imaju umor, nemir, mišićnu napetost, razdražljivost i insomniju. Osobe s ovim poremećajem se vrlo teško opuštaju, razdražljivi su i nestrpljivi. Brinu o nizu različitih događaja, dakle ne brinu o nekom specifičnom pitanju ili podražaju. To je osnovna razlika između generaliziranog anksioznog poremečaja i drugih anksioznih poremećaja, poput socijalne anksioznosti, gdje se osoba boji neugode i sramoćenja u javnosti, paničnog poremećaja, gdje je osnovni strah od toga da će se nešto loše dogoditi (smrt, ludilo), i opsesivno-kompulzivnog poremećaja, u kojem se najviše strahuje od nečistoće ili posljedica ne izvođenja određenih rituala.

Kako dijagnosticirati generalizirani anksiozni poremećaj?

Kako bi dijagnosticirali generalizirani anksiozni poremećaj ekscesivna briga i anksiznost trebaju trajati više od šest mjeseci, i brige moraju biti okupirane s minimalno dvije vrste sadržaja tj. događaja, i treba biti prisutno minimalno tri tjelesna simptoma. Osobe s ovim poremećajem se vrlo teško opuštaju, razdražljivi su i nestrpljivi.

Zastupljenost generaliziranog anksioznog poremećaja

Učestalost GAP-a je do 5 % (Davey, 2008.). Češće se pojavljuje kod žena i mlađih odraslih osoba. Početak je postupan, a tijek kroničan i samoodržavajući. Često se kasno dijagnosticira, pa se dugo ne liječi ili se liječi neadekvatno, što za posljedicu ima slabiji terapijski odgovor.
Metakognitivna terapija ili kognitivno-bihevioralna terapija se preporučuje kao prvi izbor u liječenju GAP-a.

Lijekovi koji se koriste

Od farmakoterapije se koriste anksiolitici benzodiazepini i antidepresivi. Benzodiazepinski anksiolitici dugoročno nisu toliko učinkoviti, a i mogu dovesti do problema ovisnosti. Antidepresivi, posebno selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina, poboljšavaju neke simptome, ali imaju mali učinak na zabrinutost koja je ključni aspekt problema.
Rani tretmani uključuju primjenu benzodiazepina, ali se općenito smatra da se oni ne bi trebali koristiti dugoročno. Kratkoročno oni proizvode nuspojave sedacije i umora, a dugoročno su povezane s problemima ovisnosti. Učinkovitim su se pokazali antidepresivi, posebno neki selektivni inhibitori ponovnog uzimanja serotonina koji poboljšavaju simptome. Međutim, neka istraživanja pokazuju da oni imaju mali učinak na zabrinutost, što je ključni aspekt problema.