Kasni odgovor na poruku postaje znak da nešto nije u redu. Manja pogreška na poslu prerasta u uvjerenje da ćemo dobiti otkaz. Neobična tjelesna senzacija odmah vodi prema najtežoj dijagnozi. Katastrofiziranje je obrazac razmišljanja u kojem naš um brzo prelazi od neizvjesnosti do najgoreg mogućeg scenarija.

Takve misli često počinju jednostavnim pitanjem: „Što ako?“ Problem nastaje kada nakon njega slijedi niz sve težih pretpostavki koje počinjemo doživljavati kao gotovo sigurne. Što ako sam pogriješila? Što ako su svi primijetili? Što ako izgube povjerenje u mene? Što ako izgubim posao?

Katastrofiziranje može djelovati kao pokušaj pripreme i zaštite. Ako unaprijed zamislimo sve što može poći po zlu možda ćemo biti spremniji. Međutim, stalno predviđanje najgoreg često ne donosi osjećaj kontrole, nego pojačava tjeskobu i otežava donošenje odluka.

Prvi korak nije uvjeravati se da će sve sigurno biti dobro. Korisnije je primijetiti kada mogućnost počinjemo tretirati kao činjenicu. Koliko je scenarij koji zamišljam zaista vjerojatan? Koja su druga moguća objašnjenja? Što bih rekla bliskoj osobi koja razmišlja na isti način?

U psihoterapiji se katastrofične misli mogu istražiti bez osuđivanja i polako staviti u realniju perspektivu. Cilj nije ignorirati stvarne rizike, nego razviti sposobnost razlikovanja onoga što se događa od onoga čega se bojimo da bi se moglo dogoditi.