Većina oblika psihoterapije koristi razgovor.

Neki koriste i drukčije oblike komunikacije poput pisane riječi, likovnog izraza, drame, pripovjetke, glazbe ili terapijskog dodira. Psihoterapija se pojavljuje unutar strukturiranog susreta između školovanog psihoterapeuta i klijenta (klijenata). Smislena, teoretski utemeljena psihoterapija počela je u 19. stoljeću psihoanalizom; odonda su se razvili brojni pristupi i još uvijek se nadograđuju.

Psihoterapija tj. psihološko savjetovanje se obično primjenjuje kao reakcija na niz specifičnih ili nespecifičnih manifestacija kriza koje je moguće klinički dijagnosticirati. Liječenje svakodnevnih problema često se naziva psihološko savjetovanje (distinkcija koju je prvi prihvatio Carl Rogers). Ipak, termin psihološko savjetovanje ponekad se koristi naizmjence s „psihoterapija“.
Neke psihoterapijske intervencije služe liječenju pacijenta uz korištenje medicinskog modela, no brojni psihoterapijski pristupi ne drže se simptomatskog modela “bolest/lijek”. Neki praktičari, poput humanističkih, vide se više u ulozi pomagača. Budući se tijekom psihoterapije često raspravlja o osjetljivim temama, psihoterapeut se obično zakonski obvezuje na poštivanje privatnosti klijenta ili pacijenta. Od presudne je važnosti povjerljivost, koja se navodi u načelima etičke prakse regulatornih psihoterapijskih organizacija.Povjerljivost je sastavni dio terapijskog odnosa i općenito psihoterapije.

Sustavi psihoterapije i psihološkog savjetovanja

Postoji nekoliko glavnih sustava psihoterapije – vrste psihoterapije:
• Psihoanaliza – prva praksa koja je nazvana psihoterapijom. Potiče verbalizaciju svih pacijentovih misli, uključujući slobodne asocijacije, maštanja, snove, od kojih analitičar oblikuje narav nesvjesnih sukoba koji uzrokuju simptome u pacijenta, te karakterne probleme.
• Kognitivna bihevioralna – temelji se na spoznajama, pretpostavkama, vjerovanjima i ponašanjima, a ima za svrhu utjecaj na negative emocije koje se tiču netočne procjene događaja.
• Psihodinamična psihoterapija – oblik dubinske psihologije, čije je primarno težište otkriti nesvjesni sadržaj psihe klijenta u nastojanju da olakša psihičku napetost. Iako ima korijene u psihoanalizi, psihodinamična terapija teži kratkoći i slabijem intenzitetu od tradicionlane psihoanalize.
• Egzistencijalna psihoterapija – temelji se na egzistencijalnom vjerovanju da su ljudska bića sama na svijetu. Ta usamljenost uzrokuje osjećaje besmisla, koji se mogu prevladati samo stvaranjem vlastitog sustava vrijednosti i značenja.
• Humanistička psihoterapija – nastala je kao reakcija na biheviorizam i psihoanalizu i stoga je poznata kao Treća sila u razvoju psihologije. Izričito se bavi humanim kontekstom razvoja osobe s naglaskom na subjektivno značenje, odbijanje determinizma, te brigom oko pozitivnog rasta više nego oko patologije. Ističe urođenu sklonost čovjeka da svoje sposobnosti dovede do maksimuma, dakle njegovu ‘sklonost samoostvarenju’. Zadaća humanističke terapije je stvoriti odnosno ozračje, u kojem se ova sklonost može razvijati.
• Kratka terapija – krovni termin za niz psihoterapijskih pristupa. Razlikuje se od drugih psihoterapijskih škola po tome što naglašava (1) usredotočenost na određeni problem i (2) izravnu intervenciju. Više se temelji na rješenju nego na problemu. Manje se bavi time što je uzrokovalo problem nego s čimbenicima koji ga održavaju i sprječavaju promjenu.
• Sistemska psihoterapija – obraća se ljudima ne na osobnoj razini, što je često u središtu drugih oblika terapije, nego ljudima u odnosu, rješavajući interakciju u grupama, njihove matrice i dinamiku (uključuje obiteljsku terapiju i bračno savjetovanje)
• Somatska psihoterapija – također se naziva tjelesnom psihoterapijom i područje je u kojem terapeut koristi dodir kao dio terapijskog procesa.
• Transpersonalna psihoterapija je škola koja proučava transpersonalnu, transcedentnu ili duhovnu stranu ljudskog iskustva.
• Hipno-psihoterapija – obavlja se na pacijentu koji je pod hipnozom.
• Psihodrama/Terapija dramatizacijom – istražuje probleme, pitanja, snove i najviše ljudske težnje skupnom igrom drame.

Psihoanaliza

Psihoanalizu je koncem 19. stoljeća razvio Sigmund Freud. Njegova terapija istražuje dinamičan rad uma koji se sastoji od tri dijela: hedonistički id (njemački: das Es, “ono”), racionalni ego (das Ich, “Ja”), i moralni superego (das Überich, “više Ja”). Budući se većina ovih dinamika pojavljuje izvan ljudske svijesti, freudeovska psihoanaliza nastoji proniknuti u nesvjesno različitim tehnikama, uključujući tumačenje snova i slobodnu asocijaciju Freud je smatrao da na stanje nesvjesnog uma duboko utječu iskustva iz djetinjstva. Osim rješavanja obrambenih mehanizama koje koristi preopterećeni ego, njegova psihoterapija rješava i fiksacije, te druga pitanja, prodirući duboko u klijentovu mladost i tako pruža psihološku pomoć pojredincu.
Druge psihodinamične teorije i tehnike razvile su se i koristili su ih psihoterapeuti, psiholozi, psihijatri, savjetnici za osobni rast, profesionalni terapeuti i socijalni radnici. Razvile su se i tehnike grupne psihoterapije. Ponašanje je često cilj rada, no brojni pristupi obuhvaćaju i rad s osjećajima i mislima. To pogotovo vrijedi za psihodinamične škole psihoterapije, koje danas uključuju jungovsku terapiju i psihološku dramu, kao i psihoanalitičke škole. Drugi pristupi usredotočuju se na vezu između uma i tijela i pokušavaju prodrijeti u dublje slojeve psihe manipulacijom tijela. Primjeri za to su Rolfing, bioenergetska analiza i posturalna integracija.

Gestalt psihoterapija

Gestalt psihoterapija je velika prekretnica u psihoanalizi. U ranim fazama zvala se „psihoterapijom koncentracije“ po osnivačima Fredericku i Lauri Perls. Međutim, mješavina utjecaja raznih teorija najbolje se organizirala oko rada gestaltističkih psihologa; tako se do vremena objavljivanja knjige Gestalt terapija, ushit i rast ljudske osobnosti (Perls, Hefferline i Goodman), pristup već prepoznavao kao “Gestalt terapija”.
Gestalt psihoterapija na vrhu je četiri stupa nosača teorije: fenomenološka metoda, dijaloški odnos, strategija teren-teorija i sloboda eksperimentiranja. Neki je smatraju egzistencijalnom fenomenologijom, dok su je drugi opisali kao fenomenološki biheviorizam. Gestalt psihoterapija je humanistički, holistički i iskustveni pristup koji se ne oslanja samo na pričanje, nego olakšava osvještavanje u različitim životnim kontekstima, polazeći od razgovora o relativno dalekim situacijama do djelovanja i izravnog, neposrednog iskustva.

Grupna psihoterapija

Terapijsko korištenje grupa u suvremenoj kliničkoj praksi seže do početka 20. stoljeća, kad je američki pulmolog Pratt iz Bostona opisao sastavljanje skupina od 15-20 pacijenata oboljelih od tuberkuloze koji nisu pripušteni na liječenje u sanatoriju.Termin skupne psihoterapije prvi put je upotrijebio Jacob L. Moreno 1920. godine, čiji je glavni doprinos bio razvoj psihološke drame, u kojoj su korištene grupe glumaca i publike za ispitivanje individualnih problema dramskim prikazom pod vodstvom režisera. Više analitično i istraživačko korištenje grupa u bolničkom i ambulantnom okružju uveo je europski psihoanalitičar koji je emigrirao u SAD – Paul Schilder, koji je izliječio nekoliko teško neurotičnih i blago psihotičnih vanjskih pacijenata u malim skupinama u bolnici Bellevue u New Yorku. Moć grupa najsnažnije je prikazana u Britaniji tijekom 2. svjetskog rata, kad je nekoliko psihoanalitičara i psihijatara dokazalo vrijednost skupnih metoda pri odabiru časnika tijekom regrutacije za rat. Prigodu za vođenjem vojne psihijatrijske jedinice imalo je nekoliko pionira, pogotovo Wilfred Bion i Rickman, uz S. H Foulkesa, Mainea i Bridgera. Northfield bolnica u Birminghamu dobila je ime po ‘Northfield pokusima’, što je nakon rata bio poticaj za razvoj socijalne psihoterapije, odnosno pokreta terapijske zajednice, te korištenje manjih grupa za liječenje neurotskih poremećaja i poremećaja osobnosti.

Medicinski i nemedicinski modeli

Može se napraviti distinkcija između psihoterapija koje koriste medicinski model i onih koje koriste humanistički model. Kod medicinskog modela klijent se tretira kao da mu je loše i psihoterapeut svojim vještinama pomaže klijentu da povrati zdravlje. Široka uporaba DSM-IV, dijagnostičkog i statističkog priručnika o mentalnim poremećajima u SAD-u, primjer je modela koji isključuje medicinsku obradu.
Humanistički model nastoji ukloniti patološku dimenziju stanja u kojem se nalazi čovjek i na taj način pružiti psihološku pomoć i potporu. Psihoterapeut pokušava stvoriti odnosno okružje, sukladno iskustvenom učenju i ojačati samopouzdanje klijenta u njihovom prirodnom procesu koji rezultira boljim razumijevanjem sebe samih. Primjer toga je gestalt terapija.
Neki psihodinamički praktičari razlikuju psihoterapiju koja više toga otkriva i onu koja više podupire. Psihoterapija koja razotkriva naglašava uvid klijenta u korijene svojih problema. Najpoznatiji primjer psihoterapije koja otkriva je klasična psihoanaliza. Psihoterapija koja podupire, za razliku od toga, naglašava jačanje obrane klijenta i često pruža ohrabrenje i savjet. Ovisno o osobnosti klijenta, možda će biti optimalan pristup koji više podupire ili koji više otkriva. Većina psihoterapeuta koristi kombinaciju otkrivanja i potpore.

Kognitivna bihevioralna psihoterapija

Kognitivna bihevioralna psihoterapija usredotočuje se na promjenu svakodnevnih misli i ponašanja, u svrhu pozitivnog utjecaja na emocije. Psihoterapeut pomaže klijentima prepoznati krivo razmišljanje i uči ih kako zamijeniti nezdrave misli realnijim. Taj pristup uključuje Dijalektičku bihevioralnu terapiju.

Bihevioralna psihoterapija i biheviorističko psihološko savjetovanje

Bihevioralna terapija bavi se modifikacijom ponašanja i pomaže klijentima u postizanju ciljeva. Taj pristup temelji se na načelima teorije učenja koja uključuje prilagođavanje operanta i repondenta, pri stvaranju područja primijenjene analize ponašanja ili promjene ponašanja. Taj pristup uključuje Terapiju prihvaćanja i posvećenosti, Funkcionalno-analitičku psihoterapiju i Dijalektičku bihevioralnu terapiju. Ponekad se integrira s kognitivnom psihoterapijom čineći kognitivnu bihevioralnu psihoterapiju.

Ekspresivna psihoterapija

Ekspresivna psihoterapija je oblik psihoterapije koji koristi umjetnički izraz kao temeljni način liječenja klijenata. Ekspresivni psihoterapeuti koriste različite discipline kreativnih umjetnosti kao terapijske intervencije. Tu spadaju terapija plesom, terapija dramskim prikazom, terapija slikanjem, terapija glazbom, terapija pisanjem. Ekspresivni psihoterapeut drži kako je jedan od najučinkovitijih načina liječenja klijenta izražavanjem mašte u kreativnom radu, te integracija i procesuiranje onoga što se obrađuje prikazom.

Narativna psihoterapija

Narativna psihoterapija posvećuje pozornost „dominantnoj priči“ svake osobe pomoću psihoterapijskih razgovora, koji mogu sadržavati i istraživanje ideja koje ne pomažu, te način na koji je do njih došlo. Ako klijent smatra da mu to pomaže,i da na taj način dobiva psihološku pomoć i potporu, mogu se istražiti i mogući društveni i kulturni utjecaji.

Integrativna psihoterapija

Integrativna psihoterapija je pokušaj kombiniranja ideja i strategija iz više od jednog teoretskog pristupa. Ti pristupi podrazumijevaju miješanje temeljnih uvjerenja i kombiniranje prokušanih tehnika. Oblici integrativne psihoterapije su: Multimodalna psihoterapija, Transteorijski model, Klinička psihodinamika, Sistemski odabir terapijskih postupaka, Kognitivna analitička psihoterapija, Model unutarnjih obiteljskih sustava i Multiteorijska psihoterapija. U praksi, većina iskusnih psihoterapeuta vremenom razvije vlastiti integrativni pristup.

Hipno psihoterapija

Hipnoterapija je psihoterapija koja se obavlja na pacijentu koji je pod hipnozom. Hipnoterapija se često primjenjuje u svrhu promjene ponašanja neke osobe, njezinog emocionalnog sadržaja, stavova, kao i niza stanja koja uključuju disfunkcionalne navike, tjeskobu, bolesti uzrokovane stresom, upravljanje boli i osobni razvoj.