Psihoterapija (psihološko savjetovanje) je interpersonalna, odnosna intervencija koju prakticiraju educirani psihoterapeuti u pružanju pomoći klijentima u njihovim životnim problemima. To obično podrazumijeva poboljšanje osobnog osjećaja dobrobiti i ublažavanje subjektivnog osjećaja neugode. Psihoterapeuti koriste čitav niz tehnika temeljem iskustvene izgradnje odnosa, razgovora, komunikacije i promjena ponašanja koje će poboljšati mentalno zdravlje klijenta ili pacijenta ili poboljšati odnose unutar grupe (poput obitelji). Psihoterapija i psihološko savjetovanje se obavljata od strane stručnjaka različitih područja, uključujući liječnike, psihologe, bračne i obiteljske terapeute, ovlaštene kliničke socijalne radnike, psihijatrijske sestre i psihijatre. Samo psihijatri tj. liječnici smiju određivati medicinske tretmane poput psihokirurgije, propisivati lijekove ili elektrošokove.

Psihoterapija

Riječ psihoterapija dolazi od starogrčke riječi psyche koja znači dah, duh ili duša, te therapeia ili therapeuein, njegovati ili liječiti. Primjena je prvi put zabilježena oko 1890. godine.
Psihoterapija se može sagledati kao interpersonalni poziv koji (često educirani i ovlašteni) psihoterapeuti pružaju psihološku pomoć u svrhu pomoći klijentima da postignu svoj puni potencijal ili da se bolje nose sa životnim problemima. Psihoterapeuti obično primaju novčanu naknadu za psihološko savjetovanje i vještine. Tako se odnos može razlikovati od altruistične ponude pomoći.

Psihoterapija često uključuje tehnike za podizanje svijesti, ili primjerice, omogućavanje drugih mogućnosti razmišljanja, osjećaja ili djelovanja; za povećanje osjećaja dobrobiti ili boljeg svladavanja subjektivne neugode ili potištenosti. Psihoterapija može biti individualna ili skupna. Može se obavljati licem u lice, telefonom, ili što nije baš uobičajeno, Internetom. Vremenski okvir psihološkog savjetovanja mogu biti tjedni ili godine. Psihološko savjetovanje može obrađivati određene oblike mentalne bolesti koja se može dijagnosticirati ili svakodnenvih problema u upravljanju ili održavanju osobnih odnosa ili postizanja osobnih ciljeva. Liječenje svakodnevnih problema često se naziva psihološko savjetovanje (tu je distinkciju prvotno usvojio Carl Rogers), ali taj termin se često koristi naizmjence s pojmom psihoterapija.

Psihoterapeuti

Psihoterapeuti koriste niz tehnika kako bi pružili psihološku pomoć, za utjecaj ili uvjeravanje klijenta da prihvati ili promijeni pravac koji je odabrao. One se mogu temeljiti na jasnom promišljanju svojih opcija; izgradnji iskustvenog odnosa; dijalogu, komunikaciji i usvajanju strategija promjena ponašanja. Svaka od njih ustrojena je tako da pomaže poboljšanju mentalnog zdravlja klijenta ili pacijenta ili poboljšanju odnosa unutar skupine (primjerice obitelji). Većina oblika psihoterapije koristi samo usmeni razgovor, iako neke koriste i druge oblike komunikacije poput pisane riječi, crteža, drame, pričanja ili terapijskog dodira. Psihoterapija se pojavljuje unutar strukturiranog susreta između školovanog terapeuta i klijenta (klijenata). Budući se tijekom psihoterapije često raspravlja o osjetljivim temama, od terapeuta se očekuje i obično ih se zakonski obvezuje na poštivanje privatnosti klijenta ili pacijenta.
Psihoterapeut je obično educirani, ovlašteni, i licencirani stručnjak iz više područja, ovisno o lokalnom zakonodavstvu. Psihoterapiju mogu obavljati klinički psiholozi, savjetodavni psiholozi, socijalni radnici, bračno-obiteljski terapeuti, ekspresivni terapeuti, educirane medicinske sestre, psihijatri, liječnici, psihoanalitičari, savjetnici za mentalno zdravlje, školski savjetnici ili profesionalne osobe iz drugih disciplina mentalnog zdravlja. Psihijatri imaju medicinsku spremu i smiju propisivati lijekove na recept. Primarna edukacija psihijatara usredotočuje se na biološki aspekt stanja mentalnog zdravlja, s određenom edukacijom iz psihoterapije. Psiholozi se više educiraju za psihološku procjenu, a socijalni radnici specijalizirani su za uključivanje pacijenata u zajednicu i institucije, uz elemente psihosocijalne procjene i psihoterapiju. Bračni i obiteljski terapeuti imaju specijalnu edukaciju i iskustvo u radu s odnosima i obiteljskim pitanjima. Ovlašteni profesionalni savjetnik obično je posebno educiran za poslovna pitanja, mentalno zdravlje, školu ili rehabilitacijsko psihološko savjetovanje koje uključuje procjenu i psihoterapiju. Brojni edukacijski programi su multiprofesionalni, odnosno u istoj skupini možemo naći liječnike, psihijatre, psihologe, osoblje za mentalno zdravlje i socijalne radnike. Zato u većini zemalja specijalizirana obuka za psihoterapeuta zahtijeva program trajne edukacije nakon osnovnog stupnja ili uključuje višestruke certifikacije uz postojeću diplomu.Istraživanje je pokazalo da kakvoća odnosa između psihoterapeuta i klijenta ima veći utjecaj na rezultate klijenta od određene vrste psihoterapije koju koristi terapeut (to je prvi put naveo Saul Rosenzweig 1936. godine). Shodno tome, većina suvremenih psihoterapijskih škola usredotočuje se na ozdravljujuću snagu terapijskog odnosa.
Pregled literature M.J. Lamberta (1992) procjenjuje da je 40% promjena klijenata podložno izvanterapijskim utjecajima, 30% je uzrokovano kakvoćom terapijskog odnosa, 15% učincima placeba, a 15% određenim tehnikama. Izvanterapijski utjecaji uključuju motivaciju klijenta i intenzitet problema:
Primjerice, povučeni alkoholičar, kojeg “na terapiju dovlači” bračni partner, ima slabu motivaciju za liječenje, sumnjičav je spram zdravstvenih djelatnika, neprijateljski nastrojen prema drugima, i sigurno neće osjećati olakšanje kao klijent koji želi otkriti koliko je pridonio neuspjehu braka, te je odlučan promijeniti sebe.
U jednoj studiji, visoko motivirani klijenti pokazali su vidno poboljšanje prije prve sesije kod terapeuta, a sama činjenica da su zakazali sastanak već je bila pokazatelj spremnosti na promjenu. Tallman i Bohart (1999) su zabilježili:
Izvan terapije ljudi rijetko imaju prijatelja koji će ih slušati dulje od 20 minuta (Stiles, 1995) Nadalje, prijatelji i rodbina često su uključeni u problem i zato ne daju „sigurnu vanjsku perspektivu“ koja je možda potrebna. Usprkos tome, kao što smo već naveli, ljudi često rješavaju probleme i traže psihološku pomoć razgovarajući s prijateljima, rodbinom, suradnicima, vjerskim vođama ili nekom drugom povjerljivom osobom ili samostalnim razmišljanjem i istraživanjem.