Naš posao, kako ga prikazujemo, je sagledati klijentov način borbe s vlastitim životom ili drugim riječima, s matricama po kojima klijent nastoji živjeti sigurno, ispunjeno i biti u vezi. “Sagledati”, a ne učiti o njima; “sagledati” upućuje na proces koji je više iskustven. To opet znači da psihoterapeut ne može biti samo distancirani promatrač, nego mora proživljavati način na koji se njegov klijent bori sa životom.
Te matrice čine klijentovo poimanje vlastite naravi, moći, ranjivosti i svega što je uključeno u njegovo iskustvo postojanja i uporabe životnih moći – tj. klijentov sustav sebstva i svijeta koji je strukturiran tako da se nosi s mogućnostima, opasnostima, izvorima itd.
Ovu postavku definira priznanje da se osoba uvijek definira prema svojoj interakciji s okolnim svijetom, a svijet se uvijek sagledava u smislu njegovog stvarnog ili potencijalnog učinka na osobu.
Drugi aspekt ove koncepcije treba prikazati eksplicitnije: Ovdje govorimo o percepcijama, o tome kako se promatra osoba, njezina svojstva i mnogi njezini aspekti. Dakako da percepcija ovdje ne znači samo vizualnu ili senzornu percepciju kao neovisne datosti. Iako se osjetilna strana naših percepcija može pokazati kao vrlo bitna, u širem kontekstu uvijek su bitne.

Percepcija

Mi živimo u perceptivnom svijetu – tj. u svijetu koji otkriva naša percepcija. Iskustvom svojeg života stvaramo percepcije o elementima i aspektima ovog svijeta. One postaju de facto definicije i htjeli mi ili ne, uvelike određuju kako se odnosimo prema onome što imenuju.
Je li svijet sigurno mjesto? Može li žena rješavati ovakve probleme kao i muškarac? Kako će ovaj likovnjački autoritet reagirati na moje slike? Trebam li se dodvoravati velikim facama da bih dobio promaknuće ili će biti dovoljno da dobro radim svoj posao?
Bolest koja ima 100% smrtnost zove se „Život“. Život se živi između zagrada rođenja i smrti, a ta vrlo gruba realnost tiho ili otvoreno utječe na način našeg mišljenja ili djelovanja. Prijašnjih godina kleli smo se u besmrtnost, no s vremena na vrijeme past će sjena. Kako starimo, to je upozorenje sve češće i zahtjevnije.
Život svakodnevno prati smrt, iz trenutka u trenutak. Smrt nije događaj koji će se dogoditi u budućnosti; ona je stvarnost sadašnjeg trenutka. Svaki trenutak našeg života živi na mrtvom proteklom trenutku. Moj ljubavnik danas umire u sutrašnjem poljupcu.
Prepoznajući to, očekivanje, napetost, sjećanje i žaljenje su normalni, ali ne ako bacaju sjenu na sadašnji trenutak. Sama činjenica završetka može oživjeti sadašnju realnost i zato joj je donekle moguće pristupiti, te savjetuje djelovanje, a ne odugovlačenje.
Psihoterapeut mora biti svjestan – i pomoći svojim klijentima da si osvijeste – kako je otpor pokušaj odgode mogućnosti umiranja. Kad postanemo stvarno svjesni te nepobitne činjenice, možemo živjeti onako kako nam je to trenutno moguće i izbjeći smrt nedjelovanja.
Traženje je životna snaga (chi) po svojoj naravi. Oblikovanje trenutka zato može postati poput leptira koji smo probušili pribadačom i stavili u izložbeni ormarić.