Znanost je dokazala da je razina našeg životnog zadovoljstva kombinacija naših životnih aktivnosti i načina razmišljanja koje sami biramo (40%), okolinskih faktora (15%) i našeg genetskog nasljeđa (45%). Dakle, 55% je promijenjivo i pod našim utjecajem.
Prema različitim istraživanjima psihoterapija ima bolji i dugoročniji učinak od medikamentozne terapije. Do sada najviše znanstvenih dokaza učinkovitosti ima kognitivno bihevioralna psihoterapija i u novije vrijeme metakognitivna psihoterapija.

Većina oblika psihoterapije koristi razgovor. Neki koriste i drukčije oblike komunikacije poput pisane riječi, likovnog izraza, drame, pripovjetke, glazbe ili terapijskog dodira. Najčešće se susrećemo sa psihoanalizom, kognitivno bihevioralnom psihoterapijom, metakognitivnom psihoterapijom, transakcijskom i interpersonalnom psihoterapijom, geštalt psihoterapijom, psihodramom. Odgovor na ovo pitanje je multidimenzionalan. Netko će brže i lakše naučiti engleski, netko talijanski a netko njemački, i kako onda odrediti koji jezik je razumljiviji i bolji? Tako je i sa vrstama psihoterapije. Međutim ako gledamo parametar znanstvenih istraživanja i dokaza učinkovitosti onda kognitivno bihevioralna terapija ima definitivno vodstvo, a u zadnjih desetak godina se pridružuje i metakognitivna psihoterapija. Neki psihoterapijski pristupi nisu uopće prošli znanstvena istraživanja.

Kognitivno bihevioralna terapija psihičke poremećaje objašnjava na način kako sami događaji nisu uzrok psihičkih problema, nego je to način na koji se ti događaji interpretiraju. Kognitivno bihevioralna terapija bavi se značenjima koja ljudi pridaju svojim iskustvima. Ona pretpostavlja da se problem nalazi u pogrešnim i iskrivljenim pogledima na sebe i svijet te se bavi promjenom sadržaja misli kao i uvjerenjem osobe o vrijednosti toga sadržaja, također se bavi i promijenom ponašanja. Prema kognitivno bihevioralnoj terapiji misao utječe na to kako se osjećamo i utječe na naše ponašanje, a i povratno jedno na drugo. Dakle, cilj kognitivne terapije je modificirati negativne misli, uvjerenja i s njima povezana ponašanja koja održavaju psihičku uznemirenost. Kognitivno bihevioralna terapija je znanstveno dokazana kao učinkovita, orijentirana na cilj i usmjerena na problem.

Metakognitivna psihoterapija je dio kognitivnih terapija. Metakognitivna psihoterapija razvijena je nedavno, a služi za razumijevanje uzroka problema mentalnih bolesti i njihova liječenja. Pristup se osniva na specifičnoj teoriji koju su iznijeli Wells i Matthews (1994.), a u početku se koristila za liječenje opće anksioznosti da bi se potom proširila kao cjeloviti pristup liječenju ponajviše generaliziranog anksioznog poremećaja, depresije, opsesivno kompulzivnog poremećaja i postraumatskog stresnog poremećaja (Wells, 1995., 2000.) Ovaj pristup podupiru znanstveni dokazi izneseni u cijelom nizu studija. Metakognitivna psihoterapija se bavi načinom obrade naših misli i osjećaja. Tijekom dana ljudi imaju kojih 3000 misli, skoro pola od tih misli su negativne misli, ili „crne misli“, kojima su pridruženi i negativni osjećaji. Dakle,svakoga katkada muče negativne misli i svi katkada vjeruju u svoje negativne misli. No ne razvija se kod svakoga dugotrajna anksioznost ili depresija. Stoga je važno pitanje: Što je to što kontrolira misli i određuje hoće li ih netko odbaciti ili će pak potonuti u produljenu i dublju uznemirenost? Odgovor je metakognicija, ona je „dirigent“ koji nadzire naše misli i osjećaje. Metakognitivna psihoterapija se bavi ispravljanjem metakognicije i uklanjanjem nekorisnih načina procesuiranja kao što je brinjenje, ruminacija, usmjerena pozornost na tijelo i um i monitoriranje prijetnje.

Neslužbeno se može reći da se psihoterapija prakticirala stoljećima, kako su pojedinci primali psihološku pomoć i uvjeravanja od drugih. Smislena, teorijski utemeljena psihoterapija, vjerojatno je nastala na Bliskom Istoku u 9. stoljeću koju je prvi razvio perzijski liječnik i psihologijski mislilac Rhazes.
Na zapadu su se ozbiljni mentalni poremećaji smatrali demonskim, patološkim stanjima koje je trebalo kažnjavati i zatvarati sve do pojave pristupa moralnog liječenja u 18. stoljeću. To je svrnulo pozornost na mogućnost psihosocijalne intervencije – uključujući razumsko razmišljanje, moralnu potporu i skupne aktivnosti – u svrhu davanja psihološke pomoći i rehabilitacije „ludih“.
Psihoanaliza je možda bila prva specifično psihoterapijska škola koju je razvio Sigmund Freud i drugi početkom 20. stoljeća. Freud je kao specijalist neurolog radio na problemima koji naoko nisu imali organsku bazu, te je razvio teoriju kako oni imaju psihološku bazu koja ima početak u iskustvima iz djetinjstva i u nesvjesnom umu. Tehnike poput interpretacije snova, slobodne asocijacije, transfera i analiza ida, ega i superega počele su svoj razvoj.
Pedesetih godina Carl Rogers u središte zbivanja doveo je klijentocentričnu psihoterapiju.
Brojni teoretičari, uključujući Annu Freud , Alfreda Adlera, Carla Junga, Karen Horney, Otta Ranka, , Erika Eriksona, Melanie Klein i Heinza Kohuta , gradili su teorije na temeljnim Freudeovim idejama, te često oblikovali vlastite sustave razlikovanja psihoterapijskih pristupa.
Biheviorizam, koji se razvio 20. godina, te modifikacije ponašanja kao terapija, popularizirani su pedesetih i šezdesetih godina. Značajan doprinos dali su Joseph Wolpe u Južnoj Africi, M.B. Shipiro i Hans Eysenck u Velikoj Britaniji, te John B. Watson i B.F. Skinneru Sjedinjenim Američkim Državama. Bihevioralna psihoterapija se temeljila na načelima operantnog uvjetovanja, klasičnog uvjetovanja i teorije društvenog učenja u svrhu davanja psihološke pomoći i postizanja terapijske promjene vidljivih simptoma. Pristup se općenito primjenjuje za fobije, kao i druge poremećaje.
Neki psihoterapijski pristupi razvili su se u Europskoj školi za egzistencijalnu filozofiju. Vodeći računa primarno o sposobnosti osobe da razvije i sačuva osjećaj smisla i svrhe tijekom cijelog života, glavni doprinositelji u ovom području (npr., Irvin Yalom, Rollo May) and Europe (Viktor Frankl, Ludwig Binswanger, Medard Boss, R.D.Laing, Emmy van Deurzen) pokušali su kreirati terapije osjetljive na uobičajene ‘životne krize’, koje proizlaze iz temeljne pustoši ljudske samosvijesti, do koje se prije moglo doprijeti samo preko složenih napisa egzistencijalnih filozofa (npr.)Sřrena Kierkegaarda, Jean-Paul Sartrea, Gabriela Marcel, Martina Heideggera, Friedricha Nietzschea). Jedinstvenost odnosa pacijent-terapeut zato stvara i sredstvo terapijskog ispitivanja.
Vezano uz to, pedesetih godina nastaje psihoterapijsko promišljanje s Carlom Rogersom. Temeljem egzistencijalizma i radova Abrahama Maslowa, te njegove hijerarhije ljudskih potreba, Rogers je klijentocentričnu psihoterapiju doveo u središte zbivanja. Prvi Rogersov zahtjev je da bi klijent trebao primiti tri ključna stanja od svojeg savjetnika; bezuvjetno pozitivan stav, kongurenciju (autentičnost/transparentnost), i empatično razumijevanje. Cilj je stvoriti odnos bez naredaba, usmjeren k poboljšanju psihološke dobrobiti klijenta, omogućujući mu da se on u cijelosti doživi i izrazi. Drugi su razvili pristup, poput Fritza i Laure Perls u stvaranju Gestalt psihoterapije, kao i Marshall Rosenberg, utemeljiteljNenasilne komunikacije, te Eric Berne, osnivač Transakcijske analize. Kasnije će ta područja psihoterapije postati poznata pod nazivom humanističke psihoterapije. Došlo je do širenja grupa i knjiga o sampopomoći i psihološkoj pomoći.
Albert Ellis, utemeljitelj Racionalno-emotivne bihevioralne psihoterapije, koja se razvila sredinom pedesetih godina.
Pedesetih godina, Albert Ellis razvio je Racionalno-emocionalnu bihevioralnu psihoterapiju (REBT). Nakon nekoliko godina, psihijatar Aaron T. Beck razvio je oblik psihoterapije koji je poznatiji pod nazivom kognitivna psihoterapija. Oba pristupa uključuju kratku, strukturiranu psihoterapiju usredotočenu na sadašnjost i usmjerenu na promjenu iskrivljenog razmišljanja osobe, za razliku od dugotrajnog pristupa psihodinamičkih ili humanističkih psihoterapija temeljenih na uvidu. Pristupi kognitivne i bihevioralne psihoterapije kombinirali su se sedamdesetih godina, rezultirajući Kognitivnom bihevioralnom psihoterapijom (CBT). CBT kao psihološka pomoć je bila usmjerena prema ublažavanju simptoma, suradnikom empirizmu i promjeni temeljnih uvjerenja neke osobe. Taj je pristup široko prihvaćen kao primarno liječenje brojnih poremećaja. Razvio se i “treći val” kognitivnih i bihevioralnih psihoterapijaterapija, uključujući psihoterapiju prihvaćanjem i predanošću i Dijalektičku bihevioralnu psihoterapiju, koje su proširile koncepciju na druge poremećaje i/ili dodale nove komponente za psihološku pomoć.
Razvile su se metode psihološko savjetovanje, uključujući psihoterapiju pronalaženja rješenja i sistemskog treninga. Postmoderna psihoterapija poput Narativne terapije i koherentne psihoterapije nisu nametale definicije mentalnog zdravlja i bolesti, nego su sagledavale cilj terapije kao nešto što su klijent i psihoterapeut stavili u društveni kontekst. Razvila se i sistemska psihoterapija , koja se usredotočila na dinamiku obitelji i grupe – te Transpersonalna psihologija, koja se usredotočila na duhovnu stranu ljudskog iskustva. U zadnja tri desetljeća razvile su se sljedeće bitne orijentacije: feministička terapija, kratka terapije, somatska psihologija, ekspresivna psihoterapija i primjenjena pozitivna psihologija.
Unazad zadnjih desetak godina koristi se Metakognitivna psihoterapija koju je razvio A.Wells. Metakognitivna psihoterapija je dio kognitivnih terapija. Za razliku od kognitivne psihoterapije metakognitivna psihoterapija se bavi obrascima odnošenja prema unutarnjem iskustvu, a ne sa samim mislima i osjećajima.

Depresija je jedna od najčešćih bolesti suvremenog svijeta pri čemu broj oboljelih prelazi 350 milijuna ljudi u cijelom svijetu. Depresija je jedan od najčešćih i najtežih psihijatrijskih poremećaja. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji od svih bolesti depresija je na četvrtom mjestu po učestalosti. Pretpostavlja se da će kroz par godina biti po učestalosti druga po redu nakon kardiovaskularnih bolesti. Studije pokazuju da je depresija bolest s najvišom stopom povrata bolesti, te da 50 do 80 % osoba oboljelih od depresivnog poremećaja ima ponovljenu depresivnu epizodu(80 % onih koji su imali jednu veliku depresivnu epizodu imati će drugu epizodu “Kessler,2003”).Rizik tijekom života za depresivnu epizodu procijenjen je na 16.9 % “Kessler,2003”. depresija ima najveći rizik za pojavu među osobama u dobi između 18 i 44 godine, a najmanji u dobi od 60 godina i starije. Rizik tijekom života za depresivnu epizodu je dvostruko veći u žena u odnosu na muškarce. Pokušaji samoubojstva su također češći u žena, ali je broj izvršenih pokušaja veći kod muškaraca, jer oni biraju smrtonosnije metode samoubojstva.
Depresija ima najčešće uzroke u kombinaciji bioloških, psihosocijalnih i genetskih čimbenika te su kombinacija endogenih i egzogenih faktora.

Depresija prati različite psihičke poremećaje i psihička stanja. Najčešće su to anksiozni poremećaji, ovisnosti, poremećaji ličnosti i poremećaji nagona. Od fizičkih bolesti najčešće se pojavljuje uz srčane bolesti, bolesti respiratornog sustava, maligne i endokrinološke bolesti. Općenito su to kronične bolesti, koje ometaju funkcioniranje, smanjuju kvalitetu živita, često povezane s bolnim sindromima, lošeg prognostičkog ishoda.
Većina depresivnih bolesnika ima tipičnu kliničku sliku: promjena raspoloženja, mišljenja, psihomotorike, nagona, volje, pažnje i pamćenja. Najznačajniji simptomi koji se pojavljuju su sniženo raspoloženje, tuga, značajno smanjeno zanimanje ili uživanje u većini aktivnosti, briga, usporena psihomotorika, zapuštanje higijene i vanjskog izgleda, oslabljen apetit i pad tjelesne težine, nesanica, oslabljen seksuani nagon, gubitak volje, usmjeravanje pažnje na vlastite tegobe i stanje. Koncentracija je oslabljena, slabije se pamte novi sadržaji. Depresivna je osoba bezvoljna, nezainteresirana, plačljiva, govori tihim i sporim glasom, povlači se u sebe i izolira od okoline. U depresiji prevladavaju osjećaji besmisla i beznadnosti. Depresiju mogu pratiti suicidalna razmišljanja i pokušaji samoubojstva. Također se mogu javiti i psihotični simptomi (sumanute misli, halucinacije).
Atipična depresija uz sniženo raspoloženje, tugu, zabrinutost pokazuje i simptome koji ne „odgovaraju“ klasičnoj slici (npr. povišena psihomotorika, povećan apetit, hipersomnija i sl.).
Depresija je „bolest s tisuću lica“. Osim podjele na tipičnu (klasičnu) i atipičnu depresiju, postoje i unipolarna i depresija u okviru bipolarnog afektivnog poremećaja; prva i ponavljajuća epizoda; endogena, egzogena (reaktivna) i simptomatska (organska); sezonska i nesezonska depresija. Osobito je važno razlikovati unipolarne od bipolarne depresije, jer se ova druga liječi i stabilizatorima raspoloženja. Rizik za samoubojstvo je veći kod osoba koje boluju od depresije u okviru BAP-a nego one unipolarne.
Danas se sve češće pojavljuje terapijski rezistentna depresija. To je depresija koja ne pokazuje terapijski odgovor na barem dva primijenjena antidepresiva (koji se kemijski razlikuju, odnosno pripadaju različitim skupinama po mehanizmu djelovanja).
Početak depresije može biti akutan ili postupan. Ishod i prognozu depresije nije lako predvidjeti s obzirom da na tijek bolesti utječe niz različitih faktora i čimbenika. U svakome slučaju važno je na vrijeme dijagnosticirati i započeti s terapijom jer depresija osim što može imati kroničan tijek i recidive, ona može završiti i sa samoubojstvom (15% depresivnih bolesnika počini samoubojstvo “Kaplan,1996”).
Postoji nekoliko vrsta tretmana koji se mogu koristiti kod depresije. U srednje teškim i teškim depresivnim poremećajima te onim s psihotičnim simptomima primjenjuje se biološka terapija. Ona uključuje psihofarmake, hormonalnu terapiju, deprivaciju spavanja, foto terapiju i elektrokonvulzivnu terapiju.
Najučinkovitiji psihološki tretmani su psihoterapija( kognitivno-bihevioralna psihoterapija) Obećavajući rezultati postižu se i psihoterapijom bihevioralne aktivacije. Usto postoje neki novi oblici tretmana, kao što su kognitivna psihoterapija usredotočene svjesnosti i metakognitivna psihoterapija koja izgleda obećavajuće i može ponuditi neke prednosti u odnosu na ostale tretmane. Primjena farmakoterapije i psihoterapija pokazuje veću učinkovitost u liječenju naspram samostalne primjene farmakoterapije.
Od psihofarmaka najviše se koriste antidepresivi. To su selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina, SIPPS (selective serotonin re-uotake inhibitors, SSRI), tricklički antidepresivi (TCA). Primjenjuju se i stabilizatori raspoloženja, antipsihotici, anksiolitici, hipnotici.
Hormonalna terapija se primjenjuje ako uz depresiju postoji komorbiditetni endokrinološki poremećaj (hormoni štitnjače, spolni hormoni).

Anksioznost ili tjeskoba je osjećaj vezan za budućnost a strah je vezan za sadašnjost u smislu postojanja direktnog objekta prijetnje. I u jednom i drugom osjećaju se pojavljuju skoro iste fiziološke reakcije ponajviše izazvane izlučivanjem adrenalina (ubrzan rad srca, brže disanje, stezanje poprečno prugaste muskulature, raste tlak, šire se zjenice). U strahu ne zamijećujemo te fiziološke i fizičke promijene, dok u anksioznosti ili tjeskobi nam pričinjavaju neugodu. Fizički simptomi u anksioznosti koji se javljaju kad smo zabrinuti zbog brige često se pogrešno tumače kao znakovi opasnih i štetnih učinaka brige. Napadaji panike mogu se dogoditi kad se takve interpretacije tiču katastrofe koja neposredno prijeti, kao što je srčani udar ili gubitak mentalne kontrole. Anksioznost ili tjeskoba je normalna ljudska emocija koja se u svakodnevnome životu pojavljuje prilikom razmišljanja o budućnosti, pri donošenju odluka, rješavanju problema, u kontaktu s drugim ljudima, iščekivanju ishoda situacija, na ispitima i slično. Prema određenim tumačenjima anksioznost je nužna za naše preživljavanje i evoluiranje. Anksioznost ima adaptivnu funkciju jer zbog nje smo oprezniji, promišljamo, planiramo i omogućava nam izbjegavanje ili suprotstavljanje opasnosti. Katkad je teško postaviti granicu između normalne (svakodnevne) i patološke anksioznosti. U današnje vrijeme anksioznost je postala „ne moderan“ osjećaj i prezentira se kao nešto neprihvatljivo. To je potpuno netočno! Anksioznost je kod ljudi prisutna svakodnevno, intenzitet nije uvijek isti, i taj osjećaj ne govori ništa o nama niti je opasan za naše zdravlje. Bez anksioznosti mi ljudi nebi preživjeli!

Anksiozni poremećaj je među najčešćim psihijatrijskim poremećajima. Među njima su najznačajniji opći (generalizirani) anksiozni poremećaj, socijalna fobija, panični poremećaj, agorafobija i različiti fobični poremećaj te opsesivno-kompulzivni poremećaj.
Kod anksioznog poremećaja je glavni ili jedini simptom anksioznost ili tjeskoba. Anksioznost je stanje u kojem nema vanjske prijetnje iz okoline, nema tog prijetećeg objekata, opasnost ili prijetnja dolaze iz samoga sebe. Za razliku od straha gdje je prijeteći objekt poznat, a opasnost i prijetnja dolaze iz okoline.
Osjećaj anksioznosti je osjećaj vezan za budućnost a strah je vezan za sadašnjost.
Anksioznost je normalna ljudska emocija koja se u svakodnevnome životu pojavljuje prilikom razmišljanja o budućnosti, pri donošenju odluka, rješavanju problema, u kontaktu s drugim ljudima, iščekivanju ishoda situacija, na ispitima i slično. Prema određenim tumačenjima anksioznost je nužna za naše preživljavanje i evoluiranje. Anksioznost ima adaptivnu funkciju jer zbog nje smo oprezniji, promišljamo, planiramo i omogućava nam izbjegavanje ili suprotstavljanje opasnosti. Katkad je teško postaviti granicu između normalne (svakodnevne) i patološke anksioznosti. Jedan od glavnih parametara je funkcioniranje osobe u smislu da li taj osjećaj remeti njezino funkcioniranje ili ne.
Anksiozni poremećaji se pojavljuju u svim životnim razdobljima, a najčešće u ranim dvadesetima i na prijelazu tridesetih u četrdesete. Najčešći je generalizirani anksiozni poremećaj i socijalna fobija, a najrjeđi je opsesivno-kompulzivni poremećaj.
Uzroci anksioznih poremećaja su najčešće kombinacija bioloških, psihosocijalnih čimbenika te su kombinacija endogenih i egzogenih faktora.

Napadaj panike su česti, a pogađaju čak 10% stanovništva u jednoj godini. Većina se ljudi oporavi bez liječenja; neki dobiju panični poremećaj. Panični poremećaj je rijedak, pogađa 2–3% stanovništva u 12–mjesečnom razdoblju. On obično započinje kasno u adolescenciji ili mlađoj odrasloj dobi te zahvaća žene 2 do 3 puta češće nego muškarce.
Napad panike je nagli nastup neupadljivog, kratkog razdoblja izrazite nelagodnosti ili straha, praćen fizičkim i psihičkim simptomima.Simptomi dosežu svoj vrhunac nakon kojih 10tak minuta i onda nestaju. Panični poremećaj predstavlja pojavu ponavljanih napadaja panike, tipično praćenih strahom od budućih napada ili promjenama ponašanja kojima se mogu izbjeći situacije koje stvaraju podložnost napadima. Osoba s paničnim poremećajem očekuje sljedeći napad i zabrinuti su zbog njega ( anticipacijska anksioznost) te izbjegavaju mjesta ili situacije u kojima su se prije uspaničili. Osobe s paničnim poremećajem se često boje da imaju tešku bolest srca, pluća ili mozga te opetovano posjećuju obiteljskog liječnika ili hitnu službu, tražeći pomoć. Na nesreću, u takvim okolnostima se pažnja usmjerava na tjelesne simptome te se točna dijagnoza često ne postavlja.
Najučinkovitija terapija je kognitivno bihevioralna psihoterapija kroz izlaganje kojim se postepeno razvija tolerancija na neugodu i tehnike opuštanja i relaksacije. U novije vrijeme jako dobri rezultati se postižu i metakognitivnom terapijom. Začarani krug napadaja panike je usmjerena pozornost na tjelesne simptome i njihova katastrofična interpretacija, i izbjegavanje svih situacija u kojima se neugoda pojavila.

Generalizirani anksiozni poremećaj je najčešći od svih anksioznih poremećaja. Njegovi osnovni procesi koji dovode i održavaju poremećaj, su procesi svojstveni svim anksioznim poremećajima.
U generaliziranom anksioznom poremećaju (GAP) od simptoma se pojavljuje izuzetna i kronična zabrinutost, anksioznost i s njima povezani tjelesni simptomi. Osobe s generaliziranim anksioznim poremećajem jako teško kontoliraju svoju zabrinutost i imaju umor, nemir, mišićnu napetost, razdražljivost i insomniju. Osobe s ovim poremećajem se vrlo teško opuštaju, razdražljivi su i nestrpljivi. Brinu o nizu različitih događaja, dakle ne brinu o nekom specifičnom pitanju ili podražaju. To je osnovna razlika između generaliziranog anksioznog poremečaja i drugih anksioznih poremećaja, poput socijalne anksioznosti, gdje se osoba boji neugode i sramoćenja u javnosti, paničnog poremećaja, gdje je osnovni strah od toga da će se nešto loše dogoditi (smrt, ludilo), i opsesivno-kompulzivnog poremećaja, u kojem se najviše strahuje od nečistoće ili posljedica ne izvođenja određenih rituala.
Kako bi dijagnosticirali generalizirani anksiozni poremećaj ekscesivna briga i anksiznost trebaju trajati više od šest mjeseci, i brige moraju biti okupirane s minimalno dvije vrste sadržaja tj. događaja, i treba biti prisutno minimalno tri tjelesna simptoma. Osobe s ovim poremećajem se vrlo teško opuštaju, razdražljivi su i nestrpljivi.
Učestalost GAP-a je do 5 % (Davey, 2008.). Češće se pojavljuje kod žena i mlađih odraslih osoba. Početak je postupan, a tijek kroničan i samoodržavajući. Često se kasno dijagnosticira, pa se dugo ne liječi ili se liječi neadekvatno, što za posljedicu ima slabiji terapijski odgovor.
Metakognitivna terapija ili kognitivno-bihevioralna terapija se preporučuje kao prvi izbor u liječenju GAP-a.
Od farmakoterapije se koriste anksiolitici benzodiazepini i antidepresivi. Benzodiazepinski anksiolitici dugoročno nisu toliko učinkoviti, a i mogu dovesti do problema ovisnosti. Antidepresivi, posebno selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina, poboljšavaju neke simptome, ali imaju mali učinak na zabrinutost koja je ključni aspekt problema.
Rani tretmani uključuju primjenu benzodiazepina, ali se općenito smatra da se oni ne bi trebali koristiti dugoročno. Kratkoročno oni proizvode nuspojave sedacije i umora, a dugoročno su povezane s problemima ovisnosti. Učinkovitim su se pokazali antidepresivi, posebno neki selektivni inhibitori ponovnog uzimanja serotonina koji poboljšavaju simptome. Međutim, neka istraživanja pokazuju da oni imaju mali učinak na zabrinutost, što je ključni aspekt problema.

Opsesivno kompulzivni poremećaj smatra se jednim od najtežih anksioznih poremećaja. Obilježen je mislima, slikama ili porivima koje stvaraju strah ili brigu ili ponašajne ili mentalne akcije na koje se osoba osjeća prisiljena poduzeti kako bi smanjila svoj strah ili izbjegla neki zastrašujući ishod.
Opsesivno kompulzivni poremećaj se javlja kad osoba postane vrlo uznemirena zbog opsesija i/ili kompulzije utječu na njezinu kvalitetu života i u ozbiljnijim slučajevima mogu priječiti normalno svakodnevno funkcioniranje.
Opsesije su spontane i neželjene misli ili nagoni. Osobe ih doživljavaju kao strašne i različite od njihove ličnosti. Mogu postati trajne. Primjer bi bila misao da se nekome naškodi iako to ne želite napraviti. Opsesije obično imaju teme vezane uz nasilje, seksualne činove, sumnjičenje, blasfemiju i kontaminaciju bakterijama, tjelesnim tekućinama ili prašinom.
Prisilne radnje su odgovor ljudi na opsesije ili neugodne osjećaje. Obično su repetitivne i slijede određena pravila. Namjera im je smanjiti neugodne osjećaje ili spriječiti da se dogode loše stvari. Neke prisilne radnje su privatne unutarnje reakcije poput brojenja, molitve, ponavljanja posebnih fraza ili razmišljanja o određenim “sigurnim” mentalnim slikama. Druge prisilne radnje su vidljive i uključuju ponašanja poput opetovanog pranja ruku, provjeravanja stvari, pospremanja ili redanja predmeta.
Nametljive i uporne negativne misli događaju se i u kontekstu drugih psihičkih poremećaja i važno je biti siguran da problem nije u nečem drugom. Primjerice, u općem anksioznom poremećaju javljaju se pretjerana briga, a u depresiji uporno razmišljanje o cijelom nizu negativnih događaja (ruminacija). Te negativne misli razlikuju se od opsesija na dva načina. Kao prvo, obično su vezane uz stvarne životne okolnosti dok su opsesije često vezane uz neprikladne ideje. Kao drugo, opsesivne misli izazivaju odvratnost ili gađenje, a zabrinutost ili depresivne misli obično se ne doživljavaju na taj način.
Prevalencija opsesivno kompulzivnog poremećaja tijekom života je između 1.9 i 3%( Kessler, Ruscio,Shear i Wittchen 2009). Ranija istraživanja upućuju na veću pojavnost kod žena, međutim novija istraživanja govore da je podjednako prisutan kod muškaraca i kod žena (Lochner i Stein,2001). Tipična dob pojave opsesivno kompulzivnog poremećaja je između rane adolescencije i rane odrasle dobi. Osobe sa OKPom su vrlo često u djetinjstvu oboljevali od upala izazvanih sa beta hemolitičkim streptokokom.
Preporučeno liječenje opsesivno kompulzivnog poremećaja su bihevioralna psihoterapija, kognitivno-bihevioralna psihoterapija metakognitivna psihoterapija. Bihevioralna psihoterapija sastoji se od postupnog izlaganja pacijenata njihovim opsesijama ili tvarima koje, kako oni strahuju, izazivaju kontaminaciju, u kombinaciji sa smanjivanjem izvođenja rituala ili prisilnih radnji, od čega se sastoji tretman koji se naziva izlaganje i prevencija odgovora. Kad se to postigne, razina anksioznosti i nelagode povezane s opsesijom ili situacijom postupno se smanjuje i nestaje. To može biti spor i postupan proces, a izvodi se na kontrolirani način. Kognitivno bihevioralna psihoterapija često koristi ovu vrstu izlaganja i prevencije rituala, no usto proučava razmišljanja i uvjerenja osobe, a cilj joj je osporiti ih. Čini se da su ti tretmani podjednako učinkoviti u širokom dijapazonu slučajeva, s otprilike pedeset do šezdeset posto pacijenata koji zadovoljavaju kriterije za oporavak. Međutim, ti kriteriji pokazuju da rezidualni simptomi u mnogim slučajevima ostaju problem. U novije vrijeme odlični rezultati se postižu metakognitivnom psihoterapijom.
Metakognitivni model opsesivno kompulzivni poremećaj objašnjava na način da postoje dvije kategorije vjerovanja koje su odgovorne za nastanak i održavanje poremećaja. Prvo su metakognitivna vjerovanja o značenju i posljedicama intruzivnih ili opsesivnih misli, a druga su vjerovanja o nužnosti izvođenja određenih rituala kao odgovor na pojavu opsesivnih ili intruzivnih misli, i vjerovanja o negativnim posljedicama ukoliko rituali izostanu.
Intruzivne misli su normalne i istraživanja su pokazala da ih ima većina ljudi. One ne govore ništa o nekoj osobi niti ne ukazuju na opasnost. Kod zdravih pojedinaca takve misli i osjećaji se ne tumače niti im se pridodaje određeno značenje. Intruzivne misli postaju opsesije kada se aktiviraju metakognitivna uvjerenja o značenju intruzivnih misli.
Metakognitivna psihoterapija mijenja naglasak tradicionalnog tretmana. Kod nje je manje izlaganja nego u bihevioralnoj psihoterapiji. Za razliku od kognitivnog pristupa ne bavi se sadržajem opsesija. Terapeut se naročito fokusira na metakognitivna uvjerenja koja pacijent ima o važnosti i značenju opsesivnih misli i prisilnih radnji. Ovaj se tretman također fokusira na razvijanje novih, fleksibilnijih načina kako se mogu iskusiti opsesije te smanjuje njihovu važnost i nemir koji izazivaju.
Za liječenje opsesivno kompulzivnog poremećaja koristi se i medikamentozna terapija. Čini se da mogu biti korisni neki, ali ne svi antidepresivi.

Socijalna anksioznost je poremećaj karakteriziran pretjeranim strahom od ljudi i socijalnih situacija. Osobe koje pate od socijalne anksioznosti očekuju da će ih drugi ljudi negativno procijeniti, prosuđivati, poniziti i uvrijediti. Generalno misle da ih drugi ljudi pozorno promatraju.
Neki ljudi se boje samo jedne ili dvije socijalne situacije. Takav oblik poremećaja je diskretni socijalni anksiozni poremećaj. Generalizirani socijalni anksiozni poremećaj uključuje strah od više socijalnih situacija.
Socijalna anksioznost ima glavne simptome osjećaj straha zbog jedne ili više socijalnih situacija, javih nastupa, kontakta sa nepoznatim ljudima i jedenja, pijenja ili pisanja na javnim mjestima. Osobe sa socijalnim anksioznim poremećajem ili izbjegavaju situacije kojih se boje ili doživljavaju veliku anksioznost kada su u njima. Pojavljuju se i tjelesni simptomi poput lupanja srca, tresavice, crvenjenja, znojenja, mišićne napetosti, bolova u trbuhu, glavobolje. Anksioznost može progredirati do paničnog napadaja.
Zbog izbjegavanja nastaju poteškoće u radnom i socijalnom funkcioniranju. Osobe sa socijalnom anksioznošću imaju niža prosječna postignuća i socioekonomski status, veća je vjerojatnost da su samci, razvedeni ili razdvojeni (Belzer i sur. 2005., Judd, 1994.).
Socijalna anksioznost ima prevalenciju tijekom života u rasponu od 3-13% (Ponniah i Hollon, 2008., Rowa i Antony, 2005.). Prosječna dob pojave je između 11 i 16 godine života. Žene imaju veću vjerojatnost pojave socijane anksioznosti.
Tijek poremećaja je tipično kroničan i neprestan. Ako se ne tretira može dovesti do većeg oštećenja funkcioniranja. Prosječna dob dolaska u tretman je između 27 i 30 godina i većina pacijenata je patila zbog poremećaja 15 godina i više prije ulaska u tretman (Leahy, 2012.).
U liječenju socijalne anksioznosti se do sada najčešće koristila kognitivno biheviralna psihoterapija kroz metode izlaganja, treninga opuštanja, učenja socijalnih vještina i ispravljanja negativnih misli i vjerovanja. U današnje vrijeme u liječenju socijalne anksioznosti sve se više koristi metakognitivna psihoterapija sa odličnim rezultatima u liječenju.Od lijekova se koriste antidepresivi (SSRI i MAO) i anksiolitici.