Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) je odgođena ili produljena reakcija na traumatski događaj. Tipični traumatizirajući događaji su ozbiljne nezgode, seksualni ili fizički napad, borba, zatočeništvo ili mučenje i suočavanje s dijagnozom teške bolesti.
Simptomi PTSP-a su ponavljajuća i namećuća sjećanja na traumatski događaj, koja se mogu pojaviti u obliku ponavljajućih sjećanja, noćnih mora ili flashback epizoda ( ponovno proživljavanje traumatskog iskustva, osoba se osjeća kao da je ponovno u tom iskustvu). Osobe s PTSP-om izbjegavaju unutarnje ili vanjske podražaje povezane sa traumom. Takvo izbjegavanje može dovesti do emocionalne otupjelosti ili odvojenosti. Također proživljavaju simptome pojačane pobuđenosti koja može dovesti do ljutnje, nesanice, smanjene koncentracije i ponavljajućeg ili trajnog osjećaja opasnosti. DSM-5 uvodi i četvrti simptom, negativne emocije i razmišljanja.
Posttraumatski stresni poremećaj možemo podijeliti na akutni ( simptomi traju do 3 mjeseca), kronični ( više od 3 mjeseca) i odgođeni ( simptomi se pojavljuju barem 6 mjeseci nakon traume). Prema zastupljenosti simptoma dijelimo ga na kompletni ( prisutni simptomi iz sve tri sukipne) i djelomičan.
Otprilike 60% muškaraca i 50% žena tijekom svog života izvještava da je doživjelo barem jedan traumatski događaj (Schnurr, Friedman i Bernardy, 2002.) međutim samo manjina razvija PTSP.
Životna prevalencija PTSP-a je između 1 i 3 % (Helzer, Robins i McEvoy, 1987.). Žene imaju dvostruko veću vjerojatnost ispuniti kriterije za PTSP. Najčešći precipitirajući događaji za žene su seksualno zlostavljanje, a za muškarce borba (Mendes i sur. 2008.). Poremećaj se može javiti u bilo kojoj životnoj dobi. DSM-5 uvodi mogućnost dijagnosticiranja PTSP-a i u djece prije 6. godine života.
U istraživanjima se pokazalo da postoji nekoliko čimbenika koji pogoduju razvoju PTSP-a. Direktno izlaganje događaju, veća težina, duže trajanje događaja i percipirana pretnja smrću te osjećaj bespomoćnosti. Disocijacija tijekom događaja, ozbiljnija početna reakcija i slabija socijalna podrška nakon događaja također su rizični čimbenici (Schnurr i sur. 2002.)
Komorbiditet je vrlo čest, pri čemu 88% muškaraca i 79 % žena izvještava o barem još jednom psihijatrijskom poremećaju (Dunner, 2001.). Depresija, ovisnost o alkoholu i psihoaktivnim tvarima te drugi anksiozni poremećaji su najčešće istovremene dijagnoze.
Medikamentozno liječenje nije specifično preporučeno za PTSP. Međutim, pošto je komorbiditet kod PTSP-a više pravilo nego iznimka, istovremeni poremećaj liječimo specifično za taj poremećaj. Kognitivno-bihevioralna terapija, metakognitivna psihoterapija i terapija izlaganjem su do sada pokazale najbolje rezultate.
