Učikovitost psihološkog savjetovanja i psihoterapije

Učikovitost psihološkog savjetovanja i psihoterapije

Ima dosta kontroverzi oko toga koji je oblik psihoterapije najučinkovitiji, te još više, koje vrste psihoterapije su optimalne za liječenje određenih problema, i kada kako se može pružati psihološka pomoć.
Stopa odustajanja je dosta visoka, a zaključak metaanalize na 125 studija bio je da je stopa odustajanja 46.86% Visoka razina odustajanja potakla je kritiku relevantnosti i učinkovitosti psihoterapije.
Istraživanje rezultata psihoterapije – kod kojih se psihoterapija tj. psihološko savjetovanje i njena učinkovitost mjeri upitnicima koje pacijenti popunjavaju prije, za vrijeme i nakon liječenja – teško razlikuje uspjeh od neuspjeha različitih psihoterapijskih pristupa. Ne iznenađuje da oni koji dulje vrijeme ostaju sa svojim terapeutima imaju pozitivnija iskustva o psihološkoj pomoći koju su primili,o tome što će se razviti u dugotrajniju vezu. Dakako, to znači da „liječenje“ ima otvoreno rješenje, ali i određenu brigu oko ukupnih financijskih troškova.
Još je 1952. godine Hans Eysenck u jednoj od svojih najranijih studija o psihoterapijskom liječenju napisao da se dvije trećine pacijenata značajno poboljšalo ili oporavilo samo u roku od dvije godine, bez obzira na to jesu li ili nisu išli na psihoterapiju.
Mnogi psihoterapeuti vjeruju da se psihoterapija i njene nijanse ne mogu obuhvatiti upitnicima, te se radije oslanjaju na vlastito kliničko iskustvo i konceptualne argumente, kako bi potkrijepili vrstu liječenja koju prakticiraju. To znači da „ako vjeruješ da činiš nešto dobro, onda i činiš”, što je koncept dvojbene valjanosti.
Bruce Wampold sa Sveučilišta Wisconsin je 2001. godine objavio „Veliku psihoterapijsku raspravu“ U njoj Wampold, bivši statističar koji se kasnije educirao za psihologa-savjetodavca, izvješćuje:
1. psihoterapija može biti učinkovitija od placeba,
2. da ni jedan modalitet liječenja nije izričito učinkovit,
3. čimbenici uobičajeni za različite vrste psihoterapije, poput onih je li terapeut uspostavio pozitivan radni odnos s klijentom/pacijentom, više djeluju na različitost rezultata od specifičnih tehnika ili modaliteta.
Iako se Velika psihoterapijska rasprava primarno bavila podacima o depresivnim pacijentima, kasniji članci prikazivali su slične nalaze posttraumatskog stresnog poremećaja i mladalačkih poremećaja.
Po nekima pokušaji psihoterapeuta da programiraju ili manipuliraju liječenje možda umanjuju učinkovitost, iako se nestrukturirani pristup mnogih psihoterapeuta ne sviđa pacijentima koji žele riješiti svoje probleme primjenom drukčijih tehnika od svojih starih „pogrješaka”.
Kritičari psihoterapije skeptični su zbog ozdravljujuće snage psihoterapijskog odnosa. Budući za svaku intervenciju treba vremena, kritičari su primijetili da protok vremena, bez terapijske intervencije, često donosi psiho-socijalno ozdravljenje.
Mnogi izvori dostupni osobi koja prolazi emocionalnu krizu – psihološka pomoć kroz prijateljsku potporu, kolege, članovi obitelji, kontakti s klerom, osobno čitanje, istraživanje i neovisnog prihvaćanja situacije – od značajne su vrijednosti, a ukazuju na to da je psihoterapija često neadekvatna i općenito nedovoljno cijenjena. Kritičari navode kako su se ljudi borili s krizama, te prolazili teške socijalne probleme i nalazili rješenja i psihološku pomoć puno prije nastanka psihoterapije.
Poneki psiheterapeut je odgovorio znanstvenoj kritici kako psihološko savjetovanje tj. psihoterapija nije znanost nego vještina.
Kritičari dolaze i iz feminističkih, konstruktivističkih i diskurzivnih izvora. Ovdje je ključno pitanje moći. U tom smislu postoji briga da su klijenti uvjereni – i unutar i izvan sobe za savjete – da razumiju sebe i svoje poteškoće na način koji je konzistentan terapijskim idejama. To znači da se alternativne ideje (npr. feminističke, ekonomske, duhovne) ponekad implicitno potkopavaju. Kritičari tvrde da mi idealiziramo situaciju kad o psihoterapiji razmišljamo samo kao o odnosu pomoći. To je također u osnovni politička praksa, budući se neke ideje i prakse podupiru, dok se druge potkopavaju ili napuštaju. Tako, iako je to rijetko namjera, odnos terapeut-klijent uvijek sudjeluje u društvenim odnosima i političkoj dinamici.

Podijeli ovaj post

Komentari

Još nema komentara

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.