Psihoterapijske škole učenja

Psihoterapijske škole učenja

Psihoanaliza
Psihoanalizu je koncem 19. stoljeća razvio Sigmund Freud. Njegova terapija istražuje dinamičan rad uma koji se sastoji od tri dijela: hedonistički id (njemački: das Es, “ono”), racionalni ego (das Ich, “Ja”), i moralni superego (das Überich, “više Ja”). Budući se većina ovih dinamika pojavljuje izvan ljudske svijesti, freudeovska psihoanaliza nastoji proniknuti u nesvjesno različitim tehnikama, uključujući tumačenje snova i slobodnu asocijaciju. Freud je smatrao da na stanje nesvjesnog uma duboko utječu iskustva iz djetinjstva. Osim rješavanja obrambenih mehanizama koje koristi preopterećeni ego, njegova terapija rješava i fiksacije, te druga pitanja, prodirući duboko u klijentovu mladost.
Druge psihodinamične teorije i tehnike razvile su se i koristili su ih psihoterapeuti, psiholozi, psihijatri, savjetnici za osobni rast, profesionalni terapeuti i socijalni radnici. Razvile su se i tehnike grupne terapije. Ponašanje je često cilj rada, no brojni pristupi obuhvaćaju i rad s osjećajima i mislima. To pogotovo vrijedi za psihodinamične škole psihoterapije, koje danas uključuju jungovsku terapiju i psihološku dramu, kao i psihoanalitičke škole. Drugi pristupi usredotočuju se na vezu između uma i tijela i pokušavaju prodrijeti u dublje slojeve psihe manipulacijom tijela. Primjeri za to su Rolfing, bioenergetska analiza i posturalna integracija.

Gestalt psihoterapija
Gestalt psihoterapija je velika prekretnica u psihoanalizi. U ranim fazama zvala se „terapijom koncentracije“ po osnivačima Fredericku i Lauri Perls. Međutim, mješavina utjecaja raznih teorija najbolje se organizirala oko rada gestaltističkih psihologa; tako se do vremena objavljivanja knjige Gestalt terapija, ushit i rast ljudske osobnosti (Perls, Hefferline i Goodman), pristup već prepoznavao kao “Gestalt terapija”.
Gestalt terapija na vrhu je četiri stupa nosača teorije: fenomenološka metoda, dijaloški odnos, strategija teren-teorija i sloboda eksperimentiranja. Neki je smatraju egzistencijalnom fenomenologijom, dok su je drugi opisali kao fenomenološki biheviorizam. Gestalt terapija je humanistički, holistički i iskustveni pristup koji se ne oslanja samo na pričanje, nego olakšava osvještavanje u različitim životnim kontekstima, polazeći od razgovora o relativno dalekim situacijama do djelovanja i izravnog, neposrednog iskustva.

Grupna psihoterapija
Terapijsko korištenje grupa u suvremenoj kliničkoj praksi seže do početka 20. stoljeća, kad je američki pulmolog Pratt iz Bostona opisao sastavljanje skupina od 15-20 pacijenata oboljelih od tuberkuloze koji nisu pripušteni na liječenje u sanatoriju.Termin skupne terapije prvi put je upotrijebio Jacob L. Moreno 1920. godine, čiji je glavni doprinos bio razvoj psihološke drame, u kojoj su korištene grupe glumaca i publike za ispitivanje individualnih problema dramskim prikazom pod vodstvom režisera. Više analitično i istraživačko korištenje grupa u bolničkom i ambulantnom okružju uveo je europski psihoanalitičar koji je emigrirao u SAD – Paul Schilder, koji je izliječio nekoliko teško neurotičnih i blago psihotičnih vanjskih pacijenata u malim skupinama u bolnici Bellevue u New Yorku. Moć grupa najsnažnije je prikazana u Britaniji tijekom 2. svjetskog rata, kad je nekoliko psihoanalitičara i psihijatara dokazalo vrijednost skupnih metoda pri odabiru časnika tijekom regrutacije za rat. Prigodu za vođenjem vojne psihijatrijske jedinice imalo je nekoliko pionira, pogotovo Wilfred Bion i Rickman, uz S. H Foulkesa, Mainea i Bridgera. Northfield bolnica u Birminghamu dobila je ime po ‘Northfield pokusima’, što je nakon rata bio poticaj za razvoj socijalne terapije, odnosno pokreta terapijske zajednice, te korištenje manjih grupa za liječenje neurotskih poremećaja i poremećaja osobnosti.

Medicinski i nemedicinski modeli
Može se napraviti distinkcija između psihoterapija koje koriste medicinski model i onih koje koriste humanistički model. Kod medicinskog modela klijent se tretira kao da mu je loše i psihoterapeut svojim vještinama pomaže klijentu da povrati zdravlje. Široka uporaba DSM-IV, dijagnostičkog i statističkog priručnika o mentalnim poremećajima u SAD-u, primjer je modela koji isključuje medicinsku obradu.
Humanistički model nastoji ukloniti patološku dimenziju stanja u kojem se nalazi čovjek. Psihoterapeut pokušava stvoriti odnosno okružje, sukladno iskustvenom učenju i ojačati samopouzdanje klijenta u njihovom prirodnom procesu koji rezultira boljim razumijevanjem sebe samih. Primjer toga je gestalt terapija.
Neki psihodinamički praktičari razlikuju psihoterapiju koja više toga otkriva i onu koja više podupire. Psihoterapija koja razotkriva naglašava uvid klijenta u korijene svojih problema. Najpoznatiji primjer psihoterapije koja otkriva je klasična psihoanaliza. Psihoterapija koja podupire, za razliku od toga, naglašava jačanje obrane klijenta i često pruža ohrabrenje i savjet. Ovisno o osobnosti klijenta, možda će biti optimalan pristup koji više podupire ili koji više otkriva. Većina psihoterapeuta koristi kombinaciju otkrivanja i potpore.

Kognitivna bihevioralna psihoterapija
Kognitivna bihevioralna psihoterapija usredotočuje se na promjenu svakodnevnih misli i ponašanja, u svrhu pozitivnog utjecaja na emocije. Psihoterapeut pomaže klijentima prepoznati krivo razmišljanje i uči ih kako zamijeniti nezdrave misli realnijim. Taj pristup uključuje Dijalektičku bihevioralnu terapiju.
Bihevioralna psihoterapija i biheviorističko psihološko savjetovanje
Bihevioralna terapija bavi se modifikacijom ponašanja i pomaže klijentima u postizanju ciljeva. Taj pristup temelji se na načelima teorije učenja koja uključuje prilagođavanje operanta i repondenta, pri stvaranju područja primjenjene analize ponašanja ili promjene ponašanja. Taj pristup uključuje Terapiju prihvaćanja i posvećenosti, Funkcionalno-analitičku psihoterapiju i Dijalektičku bihevioralnu terapiju. Ponekad se integrira s kognitivnom psihoterapijom čineći kognitivnu bihevioralnu psihoterapiju.

Ekspresivna psihoterapija
Ekspresivna psihoterapija je oblik psihoterapije koji koristi umjetnički izraz kao temeljni način liječenja klijenata. Ekspresivni terapeuti koriste različite discipline kreativnih umjetnosti kao terapijske intervencije. Tu spadaju terapija plesom, terapija dramskim prikazom, terapija slikanjem, terapija glazbom, terapija pisanjem. Ekspresivni psihoterapeut drži kako je jedan od najučinkovitijih načina liječenja klijenta izražavanjem mašte u kreativnom radu, te integracija i procesuiranje onoga što se obrađuje prikazom.

Narativna psihoterapija
Narativna psihoterapija posvećuje pozornost „dominantnoj priči“ svake osobe pomoću terapijskih razgovora, koji mogu sadržavati i istraživanje ideja koje ne pomažu, te način na koji je do njih došlo. Ako klijent smatra da mu to pomaže, mogu se istražiti i mogući društveni i kulturni utjecaji.

Integrativna psihoterapija
Integrativna psihoterapija je pokušaj kombiniranja ideja i strategija iz više od jednog teoretskog pristupa. Ti pristupi podrazumijevaju miješanje temeljnih uvjerenja i kombiniranje prokušanih tehnika. Oblici integrativne psihoterapije su: Multimodalna terapija, Transteorijski model, Klinička psihodinamika, Sistemski odabir terapijskih postupaka, Kognitivna analitička psihoterapija, Model unutarnjih obiteljskih sustava i Multiteorijska psihoterapija. U praksi, većina iskusnih psihoterapeuta vremenom razvije vlastiti integrativni pristup.

Hipno psihoterapija
Hipnoterapija je psihoterapija koja se obavlja na pacijentu koji je pod hipnozom. Hipnoterapija se često primjenjuje u svrhu promjene ponašanja neke osobe, njezinog emocionalnog sadržaja, stavova, kao i niza stanja koja uključuju disfunkcionalne navike, tjeskobu, bolesti uzrokovane stresom, upravljanje boli i osobni razvoj.

Podijeli ovaj post

Komentari

Još nema komentara

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.