Povijest psihoterapije

Povijest psihoterapije

Neslužbeno se može reći da se psihoterapija prakticirala stoljećima, kako su pojedinci primali psihološke savjete i uvjeravanja od drugih. Smislenu, teorijski utemeljenu psihoterapiju vjerojatno je na Bliskom Istoku u 9. stoljeću prvi razvio perzijski liječnik i psihologijski mislilac Rhazes, koji je neko vrijeme bio voditelj psihijatrijske klinike u Bagdadu. Na Zapadu su se ozbiljni mentalni poremećaji smatrali demonskim, patološkim stanjima koje je trebalo kažnjavati i zatvarati sve do pojave pristupa moralnog liječenja u 18. stoljeću. To je svrnulo pozornost na mogućnost psihosocijalne intervencije – uključujući razumsko razmišljanje, moralnu potporu i skupne aktivnosti – u svrhu davanja psihološke pomoći i rehabilitacije „ludih“.
Psihoanaliza je možda bila prva specifično psihoterapijska škola koju je razvio Sigmund Freud i drugi početkom 20. stoljeća. Freud je kao specijalist neurolog radio na problemima koji naoko nisu imali organsku bazu, te je razvio teoriju kako oni imaju psihološku bazu koja ima početak u iskustvima iz djetinjstva i u nesvjesnom umu. Tehnike poput interpretacije snova, slobodne asocijacije, transfera i analiza ida, ega i superega počele su svoj razvoj.
Sigmund Freud razvio je Psihoanalizu početkom 20. stoljeća, koja je možda bila prva specifično psihoterapijska škola.
Pedesetih godina Carl Rogers u središte zbivanja doveo je klijentocentričnu psihoterapiju.
Brojni teoretičari, uključujući Annu Freud , Alfreda Adlera, Carla Junga, Karen Horney, Otta Ranka, , Erika Eriksona, Melanie Klein i Heinza Kohuta , gradili su teorije na temeljnim Freudeovim idejama, te često oblikovali vlastite sustave razlikovanja psihoterapijskih pristupa. Ovi pristupi kasnije su kategorizirani kao psihodinamični, što znači da je sve povezano s psihom, svjesnim/nesvjesnimutjecajem na vanjske odnose i osobe. U samo nekoliko godina broj psihoterapijskih sesija popeo se na nekoliko stotina.
Biheviorizam, koji se razvio 20. godina, te modifikacije ponašanja kao terapija, popularizirani su pedesetih i šezdesetih godina. Značajan doprinos dali su Joseph Wolpe u Južnoj Africi, M.B. Shipiro i Hans Eysenck u Velikoj Britaniji, te John B. Watson i B.F. Skinneru Sjedinjenim Američkim Državama. Pristup bihevioralne psihoterapije temeljio se na načelima operantnog uvjetovanja, klasičnog uvjetovanja i teorije društvenog učenja u svrhu davanja psihološke pomoći i postizanja terapijske promjene vidljivih simptoma. Pristup se općenito primjenjuje za fobije, kao i druge poremećaje.
Neki terapijski pristupi razvili su se u Europskoj školi za egzistencijalnu filozofiju. Vodeći računa primarno o sposobnosti osobe da razvije i sačuva osjećaj smisla i svrhe tijekom cijelog života, glavni doprinositelji u ovom području (npr., Irvin Yalom, Rollo May) and Europe (Viktor Frankl, Ludwig Binswanger, Medard Boss, R.D.Laing, Emmy van Deurzen) pokušali su kreirati terapije osjetljive na uobičajene ‘životne krize’, koje proizlaze iz temeljne pustoši ljudske samosvijesti, do koje se prije moglo doprijeti samo preko složenih napisa egzistencijalnih filozofa (npr.)Sřrena Kierkegaarda, Jean-Paul Sartrea, Gabriela Marcel, Martina Heideggera, Friedricha Nietzschea). Jedinstvenost odnosa pacijent-terapeut zato stvara i sredstvo terapijskog ispitivanja.
Vezano uz to, pedesetih godina nastaje psihoterapijsko promišljanje s Carlom Rogersom. Temeljem egzistencijalizma i radova Abrahama Maslowa, te njegove hijerarhije ljudskih potreba, Rogers je klijentocentričnu psihoterapiju doveo u središte zbivanja. Prvi Rogersov zahtjev je da bi klijent trebao primiti tri ključna stanja od svojeg savjetnika; bezuvjetno pozitivan stav, kongurenciju (autentičnost/transparentnost), i empatično razumijevanje. Cilj je stvoriti odnos bez naredaba, usmjeren k poboljšanju psihološke dobrobiti klijenta, omogućujući mu da se on u cijelosti doživi i izrazi. Drugi su razvili pristup, poput Fritza i Laure Perls u stvaranju Gestalt psihoterapije, kao i Marshall Rosenberg, utemeljiteljNenasilne komunikacije, te Eric Berne, osnivač Transakcijske analize. Kasnije će ta područja psihoterapije postati poznata pod nazivom humanističke psihoterapije Došlo je do širenja grupa i knjiga o sampopomoći i psihološkoj pomoći.
Albert Ellis, utemeljitelj Racionalno-emotivne bihevioralne psihoterapije, koja se razvila sredinom pedesetih godina.
Pedesetih godina, Albert Ellis razvio je Racionalno-emocionalnu bihevioralnu psihoterapiju (REBT). Nakon nekoliko godina, psihijatar Aaron T. Beck razvio je oblik psihoterapije koji je poznatiji pod nazivom kognitivna psihoterapija. Oba pristupa uključuju kratku, strukturiranu psihoterapiju usredotočenu na sadašnjost i usmjerenu na promjenu iskrivljenog razmišljanja osobe, za razliku od dugotrajnog pristupa psihodinamičkih ili humanističkih psihoterapija temeljenih na uvidu. Pristupi kognitivne i bihevioralne psihoterapije kombinirali su se sedamdesetih godina, rezultirajući Kognitivnom bihevioralnom psihoterapijom (CBT). CBT kao psihološka pomoć je bila usmjerena prema ublažavanju simptoma, suradnikom empirizmu i promjeni temeljnih uvjerenja neke osobe. Taj je pristup široko prihvaćen kao primarno liječenje brojnih poremećaja. Razvio se i “treći val” kognitivnih i bihevioralnih terapija, uključujući Terapiju prihvaćanjem i predanošću i Dijalektičku bihevioralnu terapiju, koje su proširile koncepciju na druge poremećaje i/ili dodale nove komponente za psihološku pomoć.
Razvile su se metode psihološko savjetovanje, uključujući terapiju pronalaženja rješenja i sistemskog treninga. Postmoderna psihoterapija poput Narativne terapije i koherentne psihoterapije nisu nametale definicije mentalnog zdravlja i bolesti, nego su sagledavale cilj terapije kao nešto što su klijent i psihoterapeut stavili u društveni kontekst. Razvila se i sistemska psihoterapija , koja se usredotočila na dinamiku obitelji i grupe – te Transpersonalna psihologija, koja se usredotočila na duhovnu stranu ljudskog iskustva. U zadnja tri desetljeća razvile su se sljedeće bitne orijentacije: feministička terapija, kratka terapije, somatska psihologija, ekspresivna psihoterapija i primjenjena pozitivna psihologija.
Istraživanje preko 2,500 američkih psihoterapeuta 2006. godine je otkrilo najviše korištene terapijske modele i deset najutjecajnijih terapeuta prethodnih četvrt stoljeća

Podijeli ovaj post

Komentari

Još nema komentara

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.