Osnovni proces psihološkog savjetovanja i psihoterapija odvija se kao bitka između dvije suprotstavljene strane: s jedne strane smisao i mogućnosti u kombinaciji s osjećajima zabrinutosti. To nas potiče da napredujemo u svim segmentima svojeg života.

S druge strane, ti pozitivni impulsi suprotstavljaju se drugim subjektivnim elementima u obliku sila ili struktura koje zahtijevaju kontinuitet i predvidivost. Te utjecaje može se staviti pod zajednički nazivnik: otpori. Kako ih dublje istražujemo, postaje jasno da su oni uglavnom izražavanje sustava sebe i svijeta, dakle isti oni načini na koje definiramo vlastitu narav i narav svijeta u kojem živimo. Očito da se prijetnje tim definicijama, u najekstremnijim slučajevima doživljavaju kao prijetnja našem životu.
Iz navedenog je jasno da živimo svoj život na razini percepcije. Način na koji vidimo sebe, svoj svijet, svoje potrebe, snagu, potencijale – je ključ našeg života.

Treba li se psihoterapija baviti predodžbama?

Iz ovoga slijedi da se psihoterapija i psihološko savjetovanje treba baviti predodžbama. Dakako da se to bavljenje ne treba ograničavati samo na svjesne predodžbe, ni na one koje je moguće pretočiti u riječi. Takvo psihološko savjetovanje i psihoterapija koje opisujemo, strogo držimo implicitnih predodžaba koje se manifestiraju u ovom trenutku.

Fraza „u ovom trenutku“ je posebno važna. Bez pretjerivanja mogu reći da je jedina stvarnost koju imamo ovaj naš trenutak – trenutak u kojem pišem ove riječi i onaj drugi trenutak u kojem ih vi čitate.
Čak ni kad bismo razgovarali u istoj prostoriji, ne bismo imali isti „trenutak življenja“ jer smo prožeti brojnim i različitim prošlim zbivanjima. Druga implikacija ovog prepoznavanja je da kad nam klijent govori o svojem iskustvu, ono je uvijek drukčije od onoga kad se pojavilo. Posebna je vrijednost gledišta koje ovdje iznosim izražena odnosom spram „stvarnog“. Ono što je aktualno odvija se u stvarnom trenutku; zato težište psihoterapije i psihološkog savjetovanja i napore treba usredotočiti na neposrednu sadašnjost.
Psihoterapija i psihološko savjetovanje se tiče života, življenja. To znači da se bavi onim što se događa, mijenja i razvija, onim što će se prepoznati. Pisanje je mnogo statičnije od stvarne, životne psihoterapije. Kad prepišem razmišljanje o nečemu što želim jasno izraziti, to se već donekle promijeni. Kad želim uhvatiti novu predodžbu, već mi je pobjegla.
Tako je i sa životom. Tako je i s našim razmišljanjem o životu. Zato je i psihološko svjetovanje i psihoterapija takva. Mi uvijek, a tako i treba, trčimo za nečim što želimo dostići.